Jaka kiša koja je padala tokom čitavog dana nije spriječila više od 150 Gornjovakufljana da se po blatnjavom terenu popnu na brda iznad svoga grada i prisjete heroja proteklog rata.
Povorku je na Centralnom šehidskom mezarju postrojio ratni komandant Senad Muftić, odakle se nakon učenja Fatihe zaputila prema Strmici (Releju), Krču i Seocima. To su tri brda iznad Gornjeg Vakufa na kojima su vođene presudne bitke između Armije RBiH i agresora HVO i HV.
Januar 1993. godine je bio mjesec u kom su dobro naoružane agresorske snage svim silama, nezamislivom artiljerijom i brojnom pješadijom udarili na Gornji Vakuf. U tim herojskim bitkama, na lokalitetu Releja, najprije je život 13.01.1993. izgubio Hidajet Halilović, dok su na istom lokalitetu 19.01.1993. godine živote izgubili Arman Cvijetić, Adem Kirlić, Zahid Hadžiabulić Baraba i Vlado Kuga.
Iako je kiša padala, a blatnjav teren otežavao kretanje, povorka u kojoj je bilo dosta žena i djece uspješno je došla do brda Krč. To je brdo koje je branilo Mahalu, a Mahala je branila Gornji Vakuf. Čas historije je održao komandant čiji su vojnici ostavili živote na ovim kotama, Dževad Agić.
„Činjenica jedna je da smo rat skupo platili, ostanak na ovim prostorima. Pripremali smo se onako kako smo mogli. Puno bolje, bez obzira što su sad padavine, što je prošlo dvadeset godina, izgleda ovaj jedan dio rovova, nego što je bilo u januaru 1993. Suprotstavljala se raja, protiv dobro organizovane vojske. Nismo znali šta znači tenk, šta znače minobacači, veberovi itd. Ovdje je ispaljivano sve što se moglo.“ – prisjetio se Agić teške 1993. i iskušenja kroz koje su on i njegovi vojnici prošli.
Na Krču su 22.01.1993.godine poginuli: Arapović Emir, Arapović Hasan, Arnautović Smajl, Demirović Salih, Redžić Muhamed, Hrelja Nazif, Hodžić Ibrahim i Ribić Edhem (Civilna zaštita), te Emin Pidro koji je poginuo u putu do Krča. Istog dana živote na Seocima izgubili: Demirović Ismet, Elezović Jasmin, Brica Nadir i Mršić Kemal. Četiri dana ranije na Krču je poginuo Adis Ugarak.
Građani cijele Bosne i Hercegovine su preživjeli užasne golgote rata, ali ono što je preživio Gornji Vakuf svrstava se u red čuda. Ratna linija je od stanovništva bila udaljena svega 100-200 metara vazudšne linije. U toku oružanih sukoba u Gornjem Vakufu bilo je 343 poginula borca, 810 ranjenih, 450 ljudi je prošlo kroz logore. Bila su to ogromna ljudska stradanje, a da ne govorim o materijalnoj šteti, grad je bio porušen do temelja. Četrnaest tenkova je napadalo na Gornji Vakuf, veberovi su udarali i po noći, što je ratni nonsens, grad su tukle i haubice i pamovi.
