Danas je obilježena dvadesetprva godišnjica od pogibije rahmetli Atife Karalić – Tifke i Dželilhodžić Mustafe – Mute, ali i pogibije Mišić Muzafera i Ramič Asima, odnosno smrti Bušatlić Amira.
U ljeto 1993. godine na brdima iznad Mahale vodile su se velike borbe između Armije BiH i HVO i HV za Gornji Vakuf.
Težak dan za Armiju bio je 3.09.1993. godine. Tog dana na lokalitetu Stublića poginuli su Mišić Muzafer i Ramić Asim, a teško je ranjen Dželilhodžić Mustafa, kojem je u pomoć pritekla gornjovakufska heroina Atifa Karalić. Dok mu je ukazivala pomoć, na lokalitetu Ciganskih njiva, pripadnici HVO i HV, koji su napadali grad, su bacili granatu i Tifka i Muta su na licu mjesta ostali mrtvi.
Tugu tog nesretnog 3. septembra upotpunila je smrt Bušatlić Amira, koji je prethodnih dana bio teško ranjen na Stubliću. Na ovaj dan ranjen je i Asim Demirović – Asko.
Nakon učenja Jasina i inspirativnog govora glavnog imama Medžlisa IZ Gornji Vakuf, Enesa Omerovića na Centralnom šehidskom mezarju u Gornjem Vakufu, grupa od više od stotinu Gornjovakufljana se zaputila prema mjestu stradanja heroja ovog grada.
Prisutne sugrađane je prvo poselamio Dželilhodžić Hamid, otac rahmetli Mute, da bi zatim ratni komandant Dževad Agić podsjetio na teške ratne dane iz 1992. i posebno 19933 godine. Branioci grada su bili naoružani ljubavlju prema rodnoj grudi, dok su HV i HVO snage raspolagale sa višestruko brojnijim ljudstvom, artiljerijom i logistikom, što je Agić potvrdio riječima: „Bili smo spremni svi da poginemo za Gornji Vakuf“. Zaista je mnogo njih i poginulo, 343 na općini, od čega je 324 sa općine Gornji Vakuf, a čak 77 na potezu Mahala – Čaršija. U teškim ratnim dejstvima zabilježeno je 850 ranjavanja, od čega 320 teških. Kroz različite brigade je prodefilovalo 3500 Gornjovakufljana. Iako svjestan uloge svojih vojnika, Agić je iskoristio priliku da se posebno zahvali Bojačkoj četi koja je u najtežim danima pomagala lokalnim momcima da odbrane brda iznad Mahale.
{s}tifka7914{/s}
