Prohladno vrijeme sa padavinama nije spriječilo veliki broj Gornjovakufljana da se prisjete svojih heroja iz proteklog rata.
Nakon učenja Fatihe na Centralnom šehidskom mezarju u Gornjem Vakufu povorka se zaputila prema Strmici (Releju), Krču i Seocima. To su tri brda iznad Gornjeg Vakufa na kojima su vođene presudne bitke između Armije RBiH i agresora HVO i HV.
Januar 1993. godine je bio mjesec u kom su dobro naoružane agresorske snage svim silama, nezamislivom artiljerijom i brojnom pješadijom udarili na Gornji Vakuf. U tim herojskim bitkama, na lokalitetu Releja, najprije je život 13.01.1993. izgubio Hidajet Halilović, dok su na istom lokalitetu 19.01.1993. godine živote izgubili Arman Cvijetić, Adem Kirlić, Zahid Hadžiabulić Baraba i Vlado Kuga.
Usprkos neugodnim vremenskim uslovima povorka u kojoj je bilo dosta žena i djece uspješno je došla do brda Krč. To je brdo koje je branilo Mahalu, a Mahala je branila Gornji Vakuf. Čas historije je održao komandant čiji su vojnici ostavili živote na ovim kotama, Dževad Agić.
Na Krču su 22.01.1993.godine poginuli: Arapović Emir, Arapović Hasan, Arnautović Smajl, Demirović Salih, Redžić Muhamed, Hrelja Nazif, Hodžić Ibrahim i Ribić Edhem (Civilna zaštita), te Emin Pidro koji je poginuo u putu do Krča. Istog dana živote na Seocima izgubili: Demirović Ismet, Elezović Jasmin, Brica Nadir i Mršić Kemal. Četiri dana ranije na Krču je poginuo Adis Ugarak.
Građani cijele Bosne i Hercegovine su preživjeli užasne golgote rata, ali ono što je preživio Gornji Vakuf svrstava se u red čuda. Ratna linija je od stanovništva bila udaljena svega 100-200 metara vazudšne linije. U toku oružanih sukoba u Gornjem Vakufu bilo je 343 poginula borca, 810 ranjenih, 450 ljudi je prošlo kroz logore. Bila su to ogromna ljudska stradanje, a da ne govorim o materijalnoj šteti, grad je bio porušen do temelja. Četrnaest tenkova je napadalo na Gornji Vakuf, veberovi su udarali i po noći, što je ratni nonsens, grad su tukle i haubice i pamovi.
