11.4 C
Gornji Vakuf
Četvrtak, 28. Marta 2024.

FOTO: Planina Raduša

Foto: Muamer Čehić

Nije mi se činilo zanimljivim pisati o biciklističkom usponu na Radušu, niti prvi niti zadnji koji su biciklom išli gore, niti ostvarili rekordnu brzinu. Ipak previše bi sebično bilo ne podijeliti pozitivnu energiju i ljepote viđene i neviđene.

Cilj nam je bilo Voljičko jezero, dvadesetak kilometara udaljeno, preko 1000 metara vertikalnog uspona. Plan je bio jednostavan ali ambiciozan: šest, sedam kilometara magistralnog puta M-16.2, desno pokraj Sičaje kroz Pidriš i onda desetak i više kilometara makadama do Ski Centra.

Žestok tempo na početku brzo je splasnuo, opravdano zbog velikog uspona. Pauza na šadrvanu i onda brzo do Sičaje. Dionicu Sičaja – Pidriš relativno brzo smo prošli, kao i par stotina metara makadama. Pauzu pravimo kod bazena (rezervoara vode), malo vode, koja slika i nastavljamo.

prva

Sljedećih nekoliko kilometara puta kroz šumu (šuma bukve, jele i smrče) protiče onako, malo pored bicikla, malo na biciklu, malo pored, malo na… Željno očekujemo nazovimo ga proplanak Pale iako je to ustvari dolina, do, polje. Uspon do Pala nije lagan, vozimo se serpentinom, oštra kamenja, bezbroj krivina, manjak kondicije, umor. I onda kroz šumu naziru se Pale, lagano se spuštamo, zaustavljamo bicikle na krivini, shvatamo da smo blizu. Kratki odmor. Ponovo pravimo slike:

druga

Dolina, do, polje dugo je skoro 2 kilometara, a široko oko 500 metara. Pale neodoljivo podsjećaju na Malo i Veliko polje na Igmanu, širina, vegetacija, trava, mrazišna smrča, kleka, poneki bijeli bor…

treca

Na kraju polja vidimo vikendicu, dim, auto. Ugodni razgovor sa domaćinom, sjedamo na biciklo, ostalo je još malo do skijališta. Dva kilometra blagog uspona ponovo kroz šumu, ubrzo čujemo lavež pasa. Stigli smo na skijalište, dočekuju nas četiri psa, šepure se. Ubrzo izlazi čuvar, smiruje pse. Rukujemo se, razgovaramo o lokaciji jezera. Čuvar govori da se biciklom ne može, da je sat vremena pješačenja, da je teško… Ipak trojica smo za, jedan protiv. Osmo ostaje. Ubrzo shvatamo o čemu je govorio čuvar, strašno veliki uspon, velika kamenja, sporo se krećemo.

cetvrta

Pratimo Ski lift, dolazimo do restorana Vidikovac na nadmorskoj visini od 1722 metara. Ne zove se slučajno Vidikovac, jer odatle se pruža prekrasan pogled na grad, planinu Vranicu, prirodu… Nastavljam, gazim žurno, govorim: „Još malo, tu je jezeru, tu“. Moke sumnja u moje riječi. Vidim uvalu, jezersku kotlinu, trčim i stvarno tu je jezero. Sretan i zadovoljan. Dolazi Moke i hladno govori: „Ovo ti jezero, e ***** ** ono, zbog ovog smo došli?!“

peta

Krta vrba (Salix fragilis L.), jezero, punoglavci, vjetar, prirodnost, hladnoća, mirisi, zadovoljstvo, uzbuđenje…

Kratak odmor i objed na obalama Voljičkog jezera, fotografisanje i lagani spust ka Pegasusu. Vraćali smo se drugom rutom sa koje se pruža pogled ka Vakufu:

sesta

Brzo smo dole, prepričavamo Osmi šta je propustio. Pozdravljamo se sa čuvarom, dogovaramo povratak: provjera bicikla, odječe, ruksak (sve stvari tu), nema stajanja, drži rastojanje, sporija vožnja i oprez. Brzo se uviđa da od spore vožnje nema ništa, adrenalin je proradio, hladan vjetar udara u prsa. Brzo prolazimo dolinu Pale, tu smo na blagom usponu morali sići sa bicikla. U susret nam izlazi lisica, nekoliko trenutaka ranije autom su prošli lovci, kao da je odahnula. Ponovo se spuštamo, brzo, ne smeta nam ni isprekidani put brojnim potočićima, prolazimo selo Pidriš, Sičaja, izlazimo na magistralni put. Brzo smo u Vakufu, kuća, čaj, spavanje.

Uredništvo
Uredništvohttps://gornjivakuf.com/
Udruženja za informisanje X MEDIA
Zadnje dodano
Povezane vijesti