Za treću destinaciju u sklopu projekta “Jedan dan na planini” izabrao sam planinu Vranicu u neposrednoj blizini grada Fojnice. U planu je bilo da ja i moja ekipa osvojimo dva najveća vrha planine Vranica, Krstac i Nadkrstac. Na 357 km dug put od Velike Kladuše do Prokoškog jezera krenuli smo dan prije, jer je bilo planirano noćenje na jezeru, koje je bilo i polazna tačka našeg uspona.
Unazad par godina, imao sam želju da posjetim Prokoško jezero, jezero glečerskog porijekla u podnožju planinskog masiva Vranice. Jezero se nalazi 22 km od Fojnice, asfaltni put vodi do sela Tocila, a zatim se oko 17 kilometara vozi makadamskim putem uz rječicu Jezernicu, Vlaške ravne i Hrid. To je ujedno i najgori dio cijele ove avanture, ukoliko imate auto sa niskim podvožjem, ovaj put vam neće biti nimalo ugodan. U Fojnici se doduše može rentati veliki broj terenskih vozila sa kojima se možete odvesti na jezero, ako vam je žao vašeg limenog ljubimca.
Zbog dužine puta i sitnih problema sa navigacijom, tročlana ekipa je stigla na Prokoško jezero u večernjim satima, gdje smo obezbjedili smještaj u jednoj od drvenih pastirskih koliba, koje su grupisane u katune (pastirska naselja). U prošlosti su ove kolibe prvenstveno koristili mještani koji su na proljeće i ljeto dolazili na Prokoško jezero i ovdje čuvali stoku, brali plodove poput borovnica i malina, itd. Sad se ove kolibe prvenstveno koriste u turističke svrhe, i sve ih više se može vidjeti oko jezera i na okolnim obroncima.
1982. godine jezero i područje oko njega su proglašeni regionalnim parkom prirode, te je na taj način ovo područje postalo zonom stroge zaštite. 2005. godine područje je proglašeno i spomenikom prirode.
Prokoško jezero se puni iz podjezerskih i okolnih izvora na padinama Debelog brda, topljenjem snijega do kasno u proljeće i kišom u ostatku godine. Jezero je stanište endemičnog primjerka vodozemca – Raizerovog tritona, kojeg je još davne 1891. godine pronašao Othmar Reiser, ornitolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Triton pripada redu rijetkih repatih vodozemaca i nalazi se an listi zaštićenih vrsta od 1954. godine. U zadnje vrijeme, mnogi stručnjaci izrazili su sumnju da je triton izumro u Prokoškom jezeru, a kao jedan od glavnih razloga se spominje poribljavanje kalifornijskom pastrmkom (u želji da se obogati gastronomska ponuda!?), jer je ta vrsta ribe poznati predator i uništava tritona.
Privatizacija jezera se nastavlja, nove kolibe se grade, sve veći broj turista posjećuje jezero, a pravim zaljubljenicima u prirodu ostaje samo nada da će se struka ozbiljnije posvetiti očuvanju ovog prirodnog dragulja.
Polazak sa Prokoškog jezera na osvajanje najvećeg vrha planine Vranica najavljen je bio u 8 sati ujutro. Tu smo se našli sa našim vodičem, Amerom Kajtazom, planinarom i zaljubljenikom u prirodu iz Sarajeva. Nakon kafe na klupici kraj jezera i fotografisanja ove jutarnje idile, oko 8:30 krenuli smo preko Sarajevskih vrata prema prvom vrhu, Krstcu (2069 metara). Pored mene, tu su bili još i Nihad Ćosić, snimatelj, i naš zajednički prijatelj, Sead Kasupović, planinar iz Velike Kladuše.
O planini
Planina Vranica je najviša planina Srednje Bosne, i jedina čiji najviši vrh prelazi 2100 metara nadmorske visine. Dio je masivnog planinskog prostora, drukčijeg je izgleda, podrijetla i morfologije od vapnenačkog gorja u zapadnoj Bosni, na Bjelašnici i južnije u Hercegovini. Vranica je središnja planina tog prostora. To je najpoznatija rudna planina u našoj zemlji, sa historijom eksploatisanja ruda još iz rimskog perioda. Na njoj su se kroz burnu historiju Bosne nalazili rudnici zlata i drugih plemenitih, cijenjenih metala i minerala, kao što su željezo, bakar, živa, kvarc i barit.
Planina je smještena između gradova Gornjeg Vakufa na zapadu i Fojnice na istoku, a ujedno se nalazi i na razvođu između rijeka Vrbasa i Bosne. Najviši vrh zove se Nadkrstac i ima nadmorsku visinu 2112 m. Radi se o pitomoj planini, sa dosta pašnjaka, površinskih voda i ukupno osam vrhova iznad 2000 metara. Najviši vrh planine je Nadkrstac s 2112 metara nadmorske visine, a slijedi ga vrh Ločika sa 2107 metara, Bijela Gomilica sa 2072 metara, Krstac sa 2069 i Rosinj sa 2059 metara nadmorske visine.
Uspon
Od jezera do „semafora“ smještenog na planinskom prijevoju Sarajevska vrata trebalo nam je nešto više od sat vremena. Ovaj dio puta je dosta strm, ispresijecan brojnim izvorima pitke vode. Iza nas smo ostavili Prokoško jezero, a iznad snježne kape na Sarajevskim vratima smo po prvi put se mogli diviti pogledu na jezero.
Tu smo kratko odmorili i krenuli prema vrhu Krstac do kojeg nam je trebalo još svega 15-ak minuta hodanja. Ovaj dio puta je obilovao prekrasnim pogledima prema Prokoškom jezeru, kojeg su nam djelomično kvarili oblaci koji su u naletima natkrivali vrhove Vranice. Na Krstcu smo se fotografisali i krenuli prema najvećom vrhu planine, Nadkrstcu. Dodatnih 45 min lagane šetnje i završnih 5 min malo strmijeg uspona i tu smo, na 2112 metara nadmorske visine. Tu smo se nagradili odmorom i uživali na vrhu oko sat vremena.
Nakon fotografisanja, krenuli smo nazad prema Prokoškom jezeru i tom prilikom naišli na grupu od 50-ak planinara iz Jablanice, Mostara, Konjica, Sarajeva i Visokog, koji su doputovali u organizaciji Planinarskog društva „Prenj-Glogošnica 1979“. Od planinara iz Gornjeg Vakufa saznali smo da članovi Planinarskog društva „Goran“ Gornji Vakuf-Uskoplje vrše uspon na Nadkrstac iz pravca Gornjeg Vakufa i donose na vrh metalnu zastavu Bosne i Hercegovine. Nažalost, nismo ih mogli sačekati na vrhu da prisustvujemo tom događaju, no za manje od sat vremena kako smo sišli sa vrha, ugledali smo zastavu u daljini. Uspio sam napraviti fotografiju sa svojim zoom objektivom sa udaljenosti većoj od 2 km.
Odlučili smo se ponovo za najkraći put prema jezeru, od Sarajevskih vrata direktno u dolinu gdje je smješteno jezero. Silazak je dosta strm i zahtijeva oprez, ali i on je savladan bez većih problema (ne računamo lagani pad autora ovog teksta prilikom prelaska jednog od potočića).
Oko 3 sata smo bili nazad kod jezera. Uslijedio je osvježavanje na jezeru, ručak, te povratak prema Velikoj Kladuši. Sa Amerom smo se rastali u Fojnici, gdje smo već dogovorili neke nove avanture koje nas očekuju narednog mjeseca. Amer je pristao biti i vodič na četvrtom usponu, Bjelašnici, planini kojoj ćemo posvetiti narednu, četvrtu po redu reportažu u sklopu projekta „Jedan dan na planini“.
Priredio: Hasan Braco Mujakić
