Knjiga prvijenac našeg sugrađanina Arifa Hadžiahmetovića „Učiteljica Ankica i bijele vunene rukavice“ izašla je iz štampe. Knjiga govori o učiteljici Ankici Mitrović, njenim učenicima kojih je bilo na stotine, te o njenom dolasku iz rodne Lištice (današnji Široki Brijeg) u Gornji Vakuf. Njen radni vijek kreće 1951. godine u Pruscu, nastavlja se u Gračanici, da bi od 1953. godine počela raditi u Gornjem Vakufu u kojem je ostala do smrti 2010. godine.
Jedan od recenzenata Arifove knjige „Učiteljica Ankica i bijele vunene rukavice“ je Saudin Cokoja iz čije recenzije izdvajamo:
Nostalgija je osjećaj koji teško može da napusti dušu i čovjekova sjećanja. Nostalgija se posebno javlja u teškim i tmurnim životnim trenucima, kada je duši potrebno nešto lijepo, da je odmori i opusti. Sva ta nostalgična sjećanja, ispunjena divnim ljudima i sretnim trenucima, zaista daju posebnu snagu, duševni mir i spokoj. Jer nostalgična sjećanja najljepša su prošla vremena, koja veoma često znaju usrećiti našu sadašnjost i našu budućnost.
Upravo vodeći se putem nostalgije, kako autor navodi, boljim i ljepšim vremenima, ova knjiga donosi nam odličan i slikovit pregled jednog perioda, kada je sve bilo drugačije u odnosu na danas. Možemo se slagati ili ne slagati s formom tadašnjeg državnog uređenja, međutim, ono što trebamo svi priznati, da je ipak u vrijeme bivše Jugoslavije, zajedničke nam domovine, sistem života, rada i morala imao svoju posebnu vrijednost.
Jedna od moralnih i etičkih vrijednosti koja se izgubila u vrijeme današnje modernizacije, jeste poštivanje i uvažavanje učitelja, prosvjetnog radnika. Nostalgični pisac (autor) Arif Hadžiahmetović, na jedan poseban, emotivan i krajnje životopisan način opisuje životnu putanju lokalne učiteljice, koja je po zadatku došla iz tada veoma daleke Hercegovine, da bi našu djecu opismenila i učinila ih plemenitim ljudima. Autor učiteljicu Ankicu doživljava i opisuje kao učenik koji je ostao željan učiteljicinog zagrljaja i milovanja po kosi. Opisivanje njenog životnog puta u detalje, dovoljno govori o tome koliko su njeni učenici i sugrađani poznavali njen život, koliko su je cijenili i poštovali i koliko je ona imala utjecaja na njihove živote.
Osim zaista inspirativnog opisa životnog puta učiteljice Ankice, autor se potrudio da na spomen bilo kojeg običaja, narodne tradicije, društvene pojave, načina života u gradu i na selu, vjerske tolerancije među vjernicima, opiše ih narodnim jezikom, na vjerodostojan način, kao da je boravio među njima u svakom trenutku i u svakoj životnoj prilici. Uz odličan izbor starinskih i narodnih riječi kojima autor obogaćuje svaki opis tadašnjeg života, čitatelj će sigurno osjetiti ljepotu tadašnjeg vremena i u njemu će probuditi osjećanja nostalgije i želje za povratak u prošla vremena, koja su krasila naša djetinjstva i našu mladost.
Čitajući ovo vrijedno djelo, dolazimo do bolnog zaključka, da jednostavno nema više zdravog načina života, da je poštivanje i uvažavanje drugog i drugačijeg nestalo, da je predan rad za dom, porodicu i državu pretvoren u lijenost i bezvolju, da se izgubio stid, obraz, poštivanje komšije, rodbine, starijih. Pa čak i vjera je izgubila svoj sjaj. Sva ta pitomost, dobrota duše, skromnost i jednostavnost običnog čovjeka, jednostavno je iščezla.
A ljepotu nekadašnjeg života, koju su osjetili i okusili svi, bez obzira na godine, vjeru i naciju, opisao je upravo autor knjige Arif Hadžiahmetović!
