25 C
Gornji Vakuf
Petak, 27. Maja 2022.

Feđa Gudić: Oprosti nam, Grahame

Znate li ko je bio Graham Bamford iz Velike Britanije?

Graham je bio novinar, rođen u Londonu, čovjek koji se zapalio 29.04.1993. godine  ispred Donjeg doma britanskog parlamenta, protestujući protiv rata u BiH.

Oprosti nam Grahame

Graham je to jutro ustao oko šest sati. Čitavu noć nije mogao zaspati, klupko misli zapetljano u njegovoj glavi  nije mu dalo mira niti se se dalo raspetljati. Gordijski čvor misli, a nema teže stvari od samo jedne misli koja se začahuri u glavi, sakrije se u neku vijugu mozga, šuti, pateći  onog koji je nosi. Teža od olova i oštrija od mača. Graham je čekao je da se sunce napokon pojavi na horizontu, da mu sunčeva svjetlost glavu izbistri, da mulj na dnu stomaka se napokon smiri. Ali oblaci su taj dan stavili zavjesu preko neba, podigli šatore iznad grada,  zaustavili svjetlost i samo čekali pogodan trenutak da kišom saperu prljave ulice. Bio je to četvrtak, sasvim običan dan u Londonu, 29.04.1993. godine. Taj novinar, rođen 45’ godine u Londonu, odlučio je da to bude i zadnji dan njegovog života. Nije to bila ishitrena odluka, već duže vrijeme on je razmišljao o tome. Odlučio je da svojim posljednjim danom u na ovoj planeti pošalje poruku čitavom svijetu.  Sjeo je u dnevni boravak i napisao pismo, oproštajno. Kratko, kakvo oproštajno pismo i treba da bude.  Bez filozofiranja, bez patetike, iskreno i ljudski. Znao je Graham da samoubistvo nikad nije rješenje problema.  Ali je isto tako znao da mora nešto učiniti, da njegov vrisak dopre do ušiju onih koji mogu i moraju da učine nešto da zaustave rat. Obrijao se, obukao majicu kratkih rukava, hlače,  i navukao svoje najdraže patike. Nakon što je izašao iz kuće,  nasuo je benzin u kanister, sjeo u  taxi i otišao ispred Donjeg doma britanskog parlamenta. Dok je išao taxijem prema parlamentu u mislima mu je bila njegova kćerka i Jan Palach.  Nadao se da će mu  njegova kćer jednog dana oprostiti što više nije tu. Da će moći razumjeti ovaj njegov čin i vrisak protiv rata, protiv svih ratova svijeta. U svakoj dječjoj žrtvi u tom nesretnom ratu u Bosni Graham je vidio svoju kćerku.

On nije znao nikog iz te napaćene zemlje.

On nije nikad bio u toj napaćenoj zemlji. On i ne zna ništa o toj zemlji, osim da je nesretna, i da djeca zbog rata u njoj ginu.

Ali to ne znači da treba da zatvorim oči pred patnjom tih nesretnih ljudi, razmišljao je Graham.

Graham je izašao iz taxija, uredno platio vožnju i zahvalio se taksisti koji ga je zbunjeno otpratio pogledom, gledajući srednjovječnog čovjeka sa kanisterom u ruci kako se kreće prema parlamentu.  Laganim korakom, razgledajući oko sebe,  čovjek sa najtežom misli na svijetu, a opet, u tom trenutku bezbrižan, sjeo je prekrštenih nogu ispred parlamenta, polio se benzinom i zapalio.

Nakon petnaestak minuta sletio je helikopter sa bolničarima koji su mu nastojali pomoći ali on ih je otjerao od sebe. Umro je u teškim mukama.

….

“Britanska vojska ne smije biti počasnom gardom na masovnoj sahrani. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju da im političari daju ono što sigurno mogu dati – vojnu zaštitu”, napisao je 48-godišnji Britanac u oproštajnom pismu.”

….

Njegov čin saosjećanja sa ljudima koje nije znao, sa zemljom u kojoj nikad nije bio, prevazilazi sve licemjerne predstave koje nam se serviraju svakodnevno u doba bez morala i stida.

I ne, Graham nije bio lud, tužan da, razočaran ovim svijetom da, ali ne i lud.

Nažalost, sjećanje u našoj zemlji  na Grahama Bamforda postoji tek u tragovima…

Oprosti nam Grahame jer sebi oprostiti ne možemo…

Prošlo je 29. godina od tog 29. aprila.

RIP Graham Bamford 1945-1993

Uredništvohttps://gornjivakuf.com/
Udruženja za informisanje X MEDIA
Zadnje dodano
spot_img
Povezane vijesti