21.1 C
Gornji Vakuf
Utorak, 09. Augusta 2022.

Pametnom je i išaret dosta: Feđa Gudić, pisac, o zbirci “Prije kabura – mrak”, “Stojadinu”, ratu, Fatimi…

“Prije kabura – mrak” je vaša druga zbirka. Prva, “Stojadin”, valjda zbog korica i imena, ali i sadržaja koji često preteže ka šeretskom, ka komičnom, djeluje unekoliko optimističnije. A ovdje odmah u glavu – kabur. Da li ste, što bi rekli voditelji iz starih dana, i time željeli nešto da poručite? Jeste li ipak optimista – za Gornji Vakuf, za Bosnu, za Balkan, za svijet?

Ako je prva zbirka “Stojadin i druge priče” bila naslovom optimističnija ili je imala dozu nostalgije, zbirka priča “Prije kabura – mrak” je realističnija, ali se na našim prostorima realizam uvijek miješao sa pesimizmom. Mi sad živimo u mraku, prije kabura, i ubijedili smo sebe da nam je dobro. A ako nam je dobro, onda ništa. Ima izreka koja kaže “pametnom je i išaret dosta”. E, o tome se radi u ovoj zbirci, o išaretu da se probudimo prije nego dođemo u mrak kabura. Što se tiče ostatka planete, bojim se da su već odavno crvena dugmad pritisnuta, iako, iskreno, loš sam prognozer, tako da se nadam da sam i sad pogriješio.

Rat se isprva u pričama pojavljuje kao sporedni lik, onako da nismo sigurni ni o kojem se ratu priča, da bi potom, poput nekog krešenda, došao u prvi plan, pričom o “prokletom daljinskom upravljaču”. Šta nam suze protagoniste govore o ratu, našem ratu, svakom ratu, a šta o onima koji su ih preživjeli?

Nikad se nemoj stiditi svojih suza, one su abdest za dušu, čistač duše, moja mama to često zna reći. Nijedan rat nema opravdanje, to je poremećaj u glavama nekih ljudi zbog kojeg majke plaču, očevi ušute, a sinovi se sahranjuju. Od šesnaeste do dvadesete godine sam bio u ratu i to čovjeka oblikuje, jer svi mi smo manje ili više oštećena roba što zbog rata, što zbog onog što je došlo poslije. “Prokleti daljinski upravljač” je upravo priča o licemjerstvu planete jer rat je najgori čovjekov izum. Rat je sr..nje.

U priči o Hasanu nailazimo na Fatimu, njegovu suprugu, i njen monolog u koji bi mogla da stane cijela ova knjiga, ma cijeli jedan univerzum. Vidite li neku Fatimu, onu koja će reći kako jeste, o zlu, ali prije svega o pomirenju? Koliko nam Fatima nedostaje na Balkanu?

Moja nene rahmetli se zvala Fatima. Njen maloljetni brat je ubijen u Jasenovcu 1943. godine, i po njemu je moj otac Ibrahim dobio ime. Ta žena nije nikog mrzila, nije završila nikakve škole, ali je bila jako inteligentna i pronicljiva. Žena koja je pričala pogledom. Ona me je naučila da slušam ljude, da ih ne prekidam dok govore i da ljude ne dijelim po titulama, vjeri ili naciji.

Jedan pisac mi je svojevremeno pričao kako je dobio ovakav savjet od iskusnog urednika: “Voli svoje likove!” Vi ih, čini se, volite i razumjeti, čak i kada su nerazumni, bjesni, nepravedni. Postoji li neko o koga ste se, ipak, u ove 24 priče ogriješili, nečija sudbina koju biste, kao pisac-sveznadar, u narednom izdanju promjenili?

Dobar savjet urednika. I ja sam, uostalom kao i vi, kao i svi drugi ljudi, pa i junaci mojih priča, ponekad i nerazuman i bijesan i nepravedan, ali to je, donekle, i normalno. Živjeti u Balkanskom vilajetu je izazov, od rođenja je na nama košuljica srkleta, tijesna nam koža, što bi rekao Pantić u istoimenom filmu. I zbog tog srkleta se znamo ogriješiti o druge i onda se kajemo, iako smo u suštini dobri ljudi. U svakom mom liku u pričama ima i dio mene, oni su moji i ja sam njihov, i pišući o njima ja u stvari pišem o sebi, tako da ako sam se o ičiju sudbinu ogriješio u knjizi, onda sam o svoju, a to je opet bolje nego da sam o nečiju tuđu.

Svako u životu i djetinjstvu treba da ima po jednog amidžu Bakira, iz vaše priče o Janu Bibijanu i filmskom mraku. Šta bi amidža Bakir u vama danas rekao nekom osmogodišnjaku, imaju li današnje generacije neke svoje “Vatrene ulice”?

Svi bi trebalo da imaju jednog amidžu kakvog sam ja imao. Bio je direktor Doma kulture prije rata, i on me je zarazio knjigama, filmovima i pozorištem. I dan-danas sam u tom trouglu. Znali smo otići u Sarajevo u njegovom žutom golfu kecu i vratiti se sa punim autom knjiga. Bukvalno punim autom. Nedavno smo ovdje osnovali teatar mladih “Česta” i kroz teatar pokušavamo da prenesemo i na drugu djecu tu ljubav prema pozorištu, pisanoj riječi i filmu. I sâm sam amidža jednoj šestogodišnjoj djevojčici koja voli rukomet zbog tate i glumu zbog amidže. Nažalost, današnje generacije imaju sve, ali nemaju “Vatrene ulice”, jer to nije bio samo film, to je bio način života, taj bunt koji smo disali i zbog kojeg smo živjeli. Danas je život brz i bezosjećajan, i današnje generacije su samo posljedica toga. Okruženi su šundom, kičom i površnošću, dok su im idoli neki sumnjivi tipovi iz „zadruga“, „parova“ i čega već ne. Iskreno se nadam da će pronaći neke svoje “Vatrene ulice”, da uživaju u sitnicama, u trenutku, da se drže za ruke, da se smiju, da osjećaju, jer svima nama su potrebne takve “ulice”.

Intervju je objavljen u Nedeljniku br. 542

Uredništvohttps://gornjivakuf.com/
Udruženja za informisanje X MEDIA
Zadnje dodano
spot_img
Povezane vijesti