Gledam zemlju po kojoj hodam, šuti
A imala bi mnogo toga za reći
Natopljena je krvlju prerano umrlih sinova,
iz naručja majke otrgnutih
Ali ona šuti
Jer tišina je najglasnija u grumenu zemlje Bosanske
U pukotini kamena bosanski dunjaluk počiva
I nebo sa utkanim zvijezdama
I mastilo u nitima hartije
Kao stražar nad zaboravom
Jer ono sto je bilo ne smije biti zaboravljeno
U mermeru bijelom ona čuva tajnu
Da se ovako nešto NIKAD i nikom ne ponovi
Zato hodaj na prstima po ovoj svetoj Bosanskoj zemlji,
Tiho, da je ne uznemiravaš
Da joj ne zahaturis nešto
jer ona pamti i ne zaboravlja
Ona opominje,
Da se ovako nešto NIKAD i nikom ne ponovi
I ove krivudave linije zvane riječi,
Samo moja su utjeha
Jer iznad mora bijelih nišana
lebdi opomena,
Da se ovako nešto NIKAD i nikom ne ponovi
I nemoj se bojati smrti
Jer sve što živi, jednom će i umrijeti
Pred gospodara svog stati
Jer tako je bilo i tako će i biti
