U moru negativnih informacija koje nam svakodnevno putem medija, društvenih mreža i slično dolaze do naših mozgova, ove godine dogodila se lijepa vijest od strane Arifa Hadžiahmetovića. Naime, Arif je izdao svoju prvu knjigu pod nazivom „Učiteljica Ankica i bijele vunene rukavice“.
Knjiga govori o učiteljici Ankici Mitrović, njenim učenicima kojih je bilo na stotine, te o njenom dolasku iz rodne Lištice (današnji Široki Brijeg) u Gornji Vakuf. Njen radni vijek kreće 1951. godine u Pruscu, nastavlja se u Gračanici, da bi od 1953. godine počela raditi u Gornjem Vakufu u kojem je ostala do smrti 2010. godine.
Sa Arifom smo razgovarali o njegovom turbulentnom životu, od ratnih rovova do čovjeka koji radi na pomirenju u svojoj lokalnoj zajednici.
- Kako si došao na ideju da napišeš knjigu o učiteljici Ankici?
Moj prvjenac, UČITELJICA ANKICA I BIJELE VUNENE RUKAVICE je moje životno iskustvo koje sam u većini slučajeva prošao i dosta toga čuo od starijih ljudi i sve to dobro upijao, odnosno pamtio i mislio o tome, koje sam uspio da na jedan svojstven način putem riječi da prenesem na ovu bijelu modernu hartiju, kako je ja volim nazvati.
Ideja se rodila sama od sebe, al opet je to bila neka jača sila koja mi je otvarala ta vrata, da bih ja mogao da uđem kroz njih i vidim neke stvari koje drugi i mnogo veći i iskusniji pisci nisu mogli da vide ili nisu se ni trudili da vide, a sve im je bilo nadomak ruke. Smatrajući da niko u našoj opštini nije na ovakvu temu pisao o školstvu, odnosno sistemu koji je nakaradan i koji se urušava nezaustavljivo u duboke ponore, ja sam odlučio da napišem ovu priču.
- Na koji način si došao do informacija o učiteljici Ankici?
Sin pokojne učiteljice Ankice, Željko Mitrović, moj je jako dobar prijatelj. Željko je u ratu bio pripadnik HVO-a, brat mu je poginuo, ja sam bio pripadnik Armije RBiH, skoro cijelo moje društvo sa kojim sam djetinstvo proveo je izginulo. Rat koji se dešavao u našem gradu ostavio je veliki razdor među ljudima, velike rane, a dosta se prolilo krvi na obje strane. Rat je stao, valjalo se borit za goli život, za bolje sutra, za budućnost svoje porodice. Nije bilo lahko al na svu sreću ovaj pitomi narod koji je prošao kroz sav taj pakao, uspio da stvori nove temelje mira i povjerenja za jedan novi zajednički početak i suživot. E tako smo ja i Željko krenuli sa svojim intenzivnim prijateljstvom, koje traje duže od deset godina. Do podataka onih osnovnih, bez kojih ne bi mogao ništa da uradim došao sam zahvaljujući Željku, sinu učiteljice Ankice. Na sreću njen dosije nije izgorio u stanu u kojem su bili za vrijeme rata i ja sam iz njega uspio da sklopim priču. Imao sam dosta starih fotografija koje sam iskoristio, a dosta sam ih dobio i od poznanika.
- Oboljeli si PTSP-ovac? Snimao si dokumentarni film zajedno sa pripadnikom HVO-a, također oboljelom od PTSP-a.
Pošto sam obolio od PTSP-a, a to javno govorim i pišem jer smatram da oboljeti od te bolesti ne znači da je čovjek lud, da nije psihički stabilan. U stvari osobe koje obole od te bolesti uglavnom su jako emotivne i dobre osobe, nježne, poštene, plemenite i jako inteligentne. Oboljeti od rata, od rovova, imati tjelesno oštećenje organizma 50%, a nemati marke neke pomoći, sve vam govori.
Zahvaljujući ovoj mojoj iskrenosti, da sam obolio od PTSP-a, glumio sam u dokumentarnom filimu za koji je scenarij napisao Josip Mlakić, a tema filma je bila baš bolest koja se zove PTSP. Za taj film da se snimi bili su potrebni dva vojnika oboljela od te bolesti, jedan iz Armije RBiH, a drugi iz HVO-a. Na kraju film je uspio, bio je prikazan na raznim festivalima od Sarajeva do Pariza.
- Već deset godina radiš kao inkasant JKP Radovina. Do svog zaposlenja dvadeset godina si bio na Zavodu za zapošljavanje. S obzirom da ti je posao na području cijele općine, kakve su reakcije sugrađana nakon što su pročitali knjigu o učiteljici Ankici?
Da, nakon skoro dvadeset godina dobio sam posao da radim kao inkasant u JKP Radovina. Moj posao je takav da radim i sa Bošnjacima i Hrvatima bez ikakvih predrasuda. Radeći ovaj posao shvatio sam koliko je bogatstvo raditi i znati puno ljudi, a pogotovo postati dio njih nakon toliko godina. Sama činjenica da sam napisao knjigu puno je utjecala na mene, kao i na mnoge ljude koji su čuli da sam napisao jednu posebnu knjigu koju su svi jako željeli da kupe i da je pročitaju.
Učiteljice koje su poznavale Ankicu i koje su radile sa njom, oduševljene su pričom i toliko mi iskazuju zahvalnost na tome što se kroz knjigu mogu prisjetiti tih lijepih vremena. Toliko su sretne i ponosne što je neko to uradio i ostavio neizbrisiv trag o jednom vremenu, kada je sve bilo drugačije nego danas i kada se sve više i drugačije gledalo kroz život. Neki ljudi misle da nikada neće otići tamo da će ovdje biti vječno. Mislim da puno griješe jer život je prekratak da bi ga proveli u sjenci.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.
