U povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine, učenica prvog razreda gimnazije u Mješovitoj srednjoj školi “Gornji Vakuf”, Amina Milanović, napisala je predivan tekst koji odiše ljubavlju prema domovini i poštovanjem prema njenoj bogatoj historiji.
Kažu da postoji jedna zemlja, negdje među planinama, skrivena negdje, gdje rijeke teku poput vena, a kamenje pamti korake mnogih.
Ona je Zemlja tišine i oluje, gdje jutra poćinju šapatom u magli što pokriva doline, gdje svako drvo nosi trag nekog davnog imena.
Bosna, zovu je. Zemlja koja stoji uspravno iako je svaka njena crta zapis o borbi i ljubavi.
Od Une što pjeva u plaventnim tonovima, do Drine koja se kao ljeska svila, prepletena je pričama koje čak i vrijeme šapatom ponavlja.
Nema mjesta u njoj gdje kamen ne pamti, gdje rijeke ne nose tugu i radost onih što su prošli prije nas.
Kroz vjekove, oni što su prolazili ostavljali su tragove, na krovovima starih gradova, na mostovima što spajaju Ljude i razdvajaju godine.
Njeni ljudi, kažu, nisu obični. Iz kamena su nikli, iz tvrdog i suhog tla, s korjenjem duboko u zemlji što ih veže, a nikad ne pušta.
Njihova srca kucaju tiho, ali postojano, poput rijeka što nikad ne prestaju, puput vjetrova što donose mirise dalekih vremena.
I dokle god je ima, Bosna će trajati, kao priča koja nema kraja, kao pjesma koja se uvijek vraća, kao sjena ispod starog hrasta što pamti korake mnogih generacija.
Ona je zemlja svjetlosti i tame, ona je neizbrisiva misao, zemlja koja traje, unatoč svemu kao svjetionik u olujama
Bosna – kažu, nije samo mjesto, ona je priča koja živi, u kamenu, u vodi, u srcu. Ona je dom onima koji znaju da zemlja može biti majka.
I tako Bosna traje. Kroz svaki dan kroz svaku noć. I dokle god je bude u očima onih koji o njoj sanjaju,