Životni put Nurije-ef. Duhandžića (1927-1993), bosanskohercegovačkog imama rodom iz Gornjeg Vakufa, a koji je radni vijek proveo u rodnom gradu i susjednom Prozoru, “gdje je ostavio neizbrisiv trag u unapređenju vjersko-prosvjetnog života i obnovi vakufske imovine u drugoj polovini 20. stoljeća”, nesumnjivo bi mogao biti predložak za nevjerovatnu filmsku priču.
Ona bi, ta storija, govorila o snazi i neuništivosti duha, ali i bosanskih vrijednosti i veza ljudi našeg tla, koji opstaju uprkos tolikim nastojanjima da se one, kao i ovaj zemlja, trajno unište i uklone iz historije i sjećanja.
Jer, “Bosna je kultura, a kultura je vraški žilava”, govorio je rahmetli akademik Dževad Karahasan.
Prema istraživanju Mehe Manjge, bibliotekara/arhiviste na obradi specijalnih zbirki u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, a koje je nedavno objavljeno u izdanju stručnog časopisa Novi Muallim (ovih dana je obilježio svoj jubilarni 100. broj), Nurija-ef. je vjerovatno rođen 30. jula 1927. godine u selu Voljevac kod Gornjeg Vakufa.
Italijanski okupatori i logor u medresi
Otac mu se zvao Agan, a majka Hanija. Rano djetinjstvo proveo je u rodnom Voljevcu gdje je završio osnovu školu, pohađao mekteb i stekao osnovno vjersko obrazovanje. Potom je, zajedno s Asim-ef. Šošićem, upisao medresu u Fojnici u kojoj je do početka Drugog svjetskog rata učio tri godine.
Međutim, medresu je bio primoran napustiti zbog njenog zatvaranja jer je u zgradi medrese “italijanska vojska formirala logore”, spalivši pri tome kompletnu školsku arhivu i dokumentaciju.
Nakon prekida školovanja i povratka u rodno mjesto Nurija-ef. se 1942. godine priključio partizanima i Narodno-oslobodilačkom pokretu (NOP), te je kao pripadnik NOP-a bio “žrtva fašističkog terora” i više puta je hapšen i zatvaran u koncentracione logore. Najprije je zatvoren u njemački Gestapo u Sarajevu. Potom je boravio u njemačkom logoru u Višegradu i Gradišci, da bi 13. jula 1943. godine bio prebačen je logor Jasenovac!
U ovom zloglasnom logoru, gdje je doživio brojne torture i maltretiranja, Nurija-ef. je upoznao i legendarnog Emerika Bluma, osnivača “Energoinvesta” i kasnijeg gradonačelnika Sarajeva.
“Blum je u Jasenovcu imao poseban tretman, a Nurija je bio samo zatvorenik koji je, usput, šišao ostale zatvorenike. Nerijetko ga stražari nisu puštali do Emerika, ali je Nurija-efendiji bilo dovoljno kazati: ‘Prenesite Blumu da ga traži mali brico iz barake'i sve bi bilo riješeno”, piše Manjgo.
Zanimljivo je da se Nurija-efendija kasnije na slobodi družio s Blumom, te da mu je taj inžinjer, poslovni čovjek i umjetnik, antifašista i nositelja titule “Viteza Legije časti” Francuska, “kroz život dosta pomagao”.
Otišao u smrt za Nurija ef.
Moguće je da su Blumu logorski dani sa Nurija ef. ostali u sjećanju zbog još jednog nevjerovatnog događaja.
“Naime, u nevjerovatnim okolnostima logora Jasenovac Nurija-ef. je Božjom odredbom preživio strijeljanje. Prilikom jedne prozivke zatvorenika koji su bili određeni za streljački vod prozvano je i ime Nurija-ef. Duhandžića, ali je u trenutku pred njegovo istupanje u kolonu Nurija-efendiju za ruku povukao jedan čovjek iz Prozora i istupio je u kolonu smrti umjesto njega”, otkriva autor.
Ovaj hrabri čovjek bio je Jusuf Džemat. Strijeljan je nakon prozivke s ostalim zatvorenicima koji su tada prozvali.
“Po njemu je Nurija-ef. kasnije dao ime svom najmlađem sinu”.
Nakon sedamnaest mjeseci boravka u Jasenovcu, Nurija-ef. je 23. decembra 1944. godine sa 160 muškaraca i žena protjeran za Norvešku. Na putu za Skandinaviju, 18. januara 1945. godine, napokon je razmijenjen u Zagrebu za njemačke vojnike i oficire, a potom je prebačen u rodno mjesto Voljevac kod Gornjeg Vakufa.
Po okončanju Drugog svjetskog rata Nurija-ef. i spomenuti Asim-ef. Šošić su kao “vandredni učenici pohađali preko godinu dana dersove kod muderisa fojničke medrese Hadjimejlića“, a nakon povratka kući Nurija-ef. se vjerovatno bavio zemljoradnjom na porodičnom imanju u Voljevcu.
Nurija–ef. je svoju imamsku misiju započeo u rodnome mjestu “gdje je za nešto više od pet godina svojim držanjem, radom i zalaganjem postigao značajan ugled i poštovanje među svojim džematlijama”. Entuzijazam i veliku radinost pokazao je i u džematu Vrse kod Gornjeg Vakufa u kojem je obavljao poslove vjerskog službenika od novembra 1959. do jula 1964. godine, a potom je preuzeo dužnost imama, hatiba, mualima i glavnog imama u Prozoru, gdje je pokazao za-vidne organizacijske sposobnosti.
U Prozoru je Nurija-ef. bio istinski posvećen imamskom pozivu zbog čega je više puta nagrađivan od nadležnih organa Islamske zajednice, a 1971. godine određen je za vodiča jedne grupe naših hadžija.
“Sa svojim džematlijama obnovio je gotovo iz temelja Čaršijsku džamiju u Prozoru, sagradio imamski stan, abdesthanu, gasulhanu i kancelariju za sekretara. Naročitu pažnju u radu posvećivao je djeci u mektebu koju je znao podučavati šest dana u sedmici tokom cijele godine, na čemu su mu njegove džematlije bile posebno zahvalne jer se u Prozoru nakon pauze od petnaest godina počelo čuti dječije učenje Kur’ana, ezana, mevluda, ilahija i drugog vjerskog sadržaja”, bilježi Manjgo.
Svojim držanjem, ophođenjem, predanim radom, kao i načinom odijevanja, služio je kao primjer drugim imamima ne samo na području Prozora, već i na području gotovo cijele Hercegovine.
O tome više možete čitati OVDJE.
Penziju je ef. Duhandžić dočekao u Čaršijskoj džamiji u Prozoru, a penzionerske dane proveo je u rodnom Voljevcu, gdje je i preselio na ahiret ratne 1993. godine.
Osim sina Jusufa, koji je ime dobio po spasitelju njegovog oca, Nurija-efendija je u braku sa Sanijom, rođenom Šutković, iz Donjeg Vakufa, dobio i sinove: Dževada, Fuada, Mirsada i Siradža.
Neka je vječni rahmet Nuriji-efendiji, a slava i hvala Emeriku Blumu svim bosanskohercegovačkim antifašistima i borcima za slobodu.
