U selu Mladići, na 1150 metara nadmorske visine iznad Gornjeg Vakufa-Uskoplja, i dalje tinja život zahvaljujući jednom čovjeku – Mesudu Spahiću, poznatijem kao Luđan. Dok su sve druge kuće u selu odavno prazne, njegova je i dalje puna života, priča i specifičnog humora.
U emotivnom i iskrenom razgovoru, Mesud nas vodi kroz svoj svakodnevni život – samotnjački, ali ne i usamljen. Iako je Mladiće moguće dohvatiti samo makadamskim putem, on nikada nije ni pomišljao da ode. Tu je njegov dom, tu su njegove ovce – a po njemu, najbolje u cijeloj Bosni i Hercegovini. Bez zadrške izaziva druge stočare da mu pokažu bolju “robu”, tvrdeći da su njegova janjad teža i zdravija od tuđih, i da nijedna nema krpelja.
U torovima koje je opremio električnim pastirima kako bi zaštitio stado od medvjeda, Mesud svakodnevno dokazuje da istinska ljubav prema životinjama ide ruku pod ruku s ozbiljnim radom. Kosi travu, sprema hranu, prodaje gnojivo i pazi na svaki detalj. Sve to, kako kaže, radi sam – iako njegova supruga Sejada u pola šale, pola zbilje, tvrdi suprotno.
Njihov brak, iako prožet šaljivim doskočicama i svakodnevnim izazovima, svjedoči o dubokoj povezanosti. Sejada se u Mladiće doselila kad se udala, i iako žive bez komšiluka i gradske vreve, kaže da joj ništa ne fali. Ima mir, ljubav, baštu, i, kako ističe, “nije gladna, a ni tučena”.
Mesud je izgubio majku još kao dijete, a odgajao ga je djed, zbog čega se, kako sam kaže, rano naučio radnim navikama. Danas ustaje prije zore, s osmijehom, i dočekuje još jedan dan u prirodi. S ponosom priča i o svojoj djeci, unučadi, ali i maćehi Ankici iz Zagreba koja već pedeset godina živi s njima.
Njegova priča je mnogo više od seoske svakodnevice – to je priča o izdržljivosti, ljubavi prema zemlji i životinjama, i o tome kako se život može živjeti punim plućima čak i tamo gdje ga drugi odavno ne vide.
