U povodu godišnjice genocida u Srebrenici, donosimo vam potresan književni zapis koji će vas dirnuti do srži. Riječ je o lirsko-refleksivnoj prozi simboličnog naziva „Kamenčići sjećanja“, koju potpisuje Amna Brica, mlada autorica porijeklom iz Gornjeg Vakufa.
Amna ima 23 godine i trenutno je studentica informatike u Sloveniji, ali kako sama kaže – „vječno dijete moga Vakufa“. Iako se bavi tehničkim naukama, njeno pero je izuzetno osjetljivo na nepravdu i bol. Upravo iz tog unutarnjeg poriva nastao je ovaj tekst – tih, ali snažan glas sjećanja na 11. juli i 8372 nevino ubijena života.
„Kamenčići sjećanja“ nisu samo literarni zapis, nego i lična molitva, zamišljeni dijalog s onima kojih više nema, ali i poziv svima nama da ne zaboravimo i ne oprostimo ono što se ne može oprostiti.
U nastavku pročitajte cijeli tekst autorice Amne Brice.
Kamenčići sjećanja
1,2,3,4…..457,458,459…1675,1676,1677….3023,3024…Doći ću opet sljedećega dana..
1,2,3,4,….3125,3126,3127…Pokušat ću opet sutra…
Zrak težak kao olovo,pod tmurnim nebom i uzburkanim krošnjama,ništa nije slutilo na dobro.
Tek pokoji povjetarac došao bi da mi omiluje lice kada sam pokušavala shvatiti gdje je kraj.Mislim da nikad neću uspjeti prebrojati koliko mezara ovdje ima.Prostiru se,tamo negdje pod horizontom,kao da su beskonačni.
Razmišljam,kako bi bilo da su svi sada tu.
Rađaju se,odgajaju,rastu..Rade,vole i grle..Trče svojim najmilijima,neko kasni na posao,nekome je danas mrsko u školu,neko je se zaljubio,neko je zavolio…
Vjenčali su se,dobili dijete..
Završio je fakultet,postao je doktor..
Kupili su kuću,živjet će sretno do kraja života..
Svi na jednom mjestu i sve je kako treba.Koliko je lijepo,Božijeg li čuda,niko nije gladan niti žedan.Svi vode svoje bitke ali svi su tu.
Mama je uspjela nahraniti bebu,opet je spokojna zaspala joj na grudima.
Fatima je odrasla,ide na fakultet..
Azmir se vratio majci,”Evo mene mama opet,da te izljubim”..
Nejla je sišla niz basamake,pojela je svoj udrobljeni hljeb i mlijeko,nastavila se igrati u dvorištu..
Ramo i Saliha oženili Nermina i Edina..
Hladan pljusak ošamari mi lice,kao da me upozori da se vratim u stvarnost.Sutra je 11.Jul.Bože dragi,smrzli smo se u sred ljeta.
U trenu shvatim da ništa nije kako treba.Ne znam gdje sam stala,ne znam koliko sam izbrojala…Morat ću opet doći sutra.
Zašto uopšte brojim,ima li kraja?Brojkama ima,ali nikako da stignem do zadnjeg broja.Prekine me svaki put,obuzme me strah na samu pomisao koliko je sve drugačije moglo biti.
Ništa nije kako treba.Možda sam brojala koliko ih se udalo i oženilo,koliko se djece rodilo,koliko ih se odselilo..Zamišljam sretnu Srebrenicu …ali, onda shvatim koliko u nama gorkih boli ima,koliko slijepih ulica i pitanja bez odgovora?
Ništa od ovoga nije istina.Fatima nije dočekala ni prvu riječ da progovori,Azmir se nije vratio,Nejla je nepomično ležela pored svoje zdjelice,Nermin i Edin su stigli na mjesto na koje nisu trebali stići tada..Beba je zauvijek prestala plakati.
Niko se ne raduje,svi smo siti.Kako siti?
Siti smo pobogu od ljudske zlobe.
Siti smo ove tišine,siti smo što neki i dalje ne vide šta su učinili.
Krvavoj zemlji je jasno,ali nekima nije.
Godišnjem dobu je jasno da treba pustiti nebo da se isplače,ali nekima nije.
Iako,ni meni nije jasno,gdje se skupila tolika zloba u čovjeku?Koliki moraš biti da poneseš taj teret sa sobom?
Gdje je nestao strah,gdje je nestala saosjećajnost?
Kada su mala djeca postala piuni i ko je vidio da se uživa u tuđoj patnji?
Grana mi se misao na sto strana,pogledam oko sebe,toliko razmišljam a kao da se s mjesta pomakela nisam.Ni pomisliti nisam mogla koliko bijela boja čovjeku teško pada kada je u ovolikoj količini.
Niko se ne pomacinje,pomislih.Svi su ostali zarobljeni u sjećanju.Svako nekoga čuva,krije ga od svakoga.Kao da se bojimo da će nam neko ukrasti čak i misao.Ukrali su nam živote,šta je jedna misao?
Doista,čovjek se najviše treba plašiti gubitka ljudskosti.
Do čega te to sve dovede,
Ko vam nije dao da nam dođete?
Gdje je sve krenulo po zlu?
Kako niste stigli kući?
Kakav kontrast neba i zemlje,pogledah.Nebo crno kao najtamnija noć iako je tek prošlo podne,a na zemlji bijelina.Sve je tiho,koraci teški,misli još teže.
Bože koliko tuge ljudsko srce može da podnese,pitam se svaki dan.Ubije li nas ili samo ojača?
Čovjek je samo sposoban da potisne bol,dok ga ista ne uguši.Ova nas je bol sve ugušila.Koliko potiskujemo,znat ćemo jednog dana kada sve ispliva na površinu.
Kada bi samo odmrznuli vrijeme,pucni prstima i svi su tu.Svih 8372.
Čovjekova pusta mašta i nadanja,i to te uguši isto kao tuga.Posebno onda kada se pomiriš sa činjenicom da ne može drugačije.
Moći će nekada,na nekom boljem mjestu.Tamo gdje ćemo svi biti sretni,i gdje nikog svog iz vida izgubiti nećemo.
Tamo gdje ništa ne boli i gdje se svi volimo.
Svanula je zora,još jedna u kojoj vas nema.Još jedan 11.juli,došao je na ovo ugašeno ognjište.
Vas nema,ali mi smo tu da se nikad ne zaboravi i ne oprosti.
Rosa se spustila na bijele nišane,padale su kapljice.Kao ljudske suze,nizale su se jedna za drugom.
Još jedan težak dan je tu.
A znaš,prošlo je trideset godina..I proći će ih još toliko,i više,ali znamo šta proći neće.
Ne dopustimo svijetu da ovo zaboravi,neka ga je stid.Ne dajte nikome da nam oduzme istinu.
Da se nikada nikome ne ponovi Srebrenica!
