GORNJI VAKUF-USKOPLJE – Danas je obilježena godišnjica prvog oslobođenja Gornjeg Vakufa u Drugom svjetskom ratu. Dogodilo se to, kako kažu knjige, 12.07.1942. godine, kada je fašizam konačno zapeo na zid slobode. No, ono što se danas moglo vidjeti na ulicama grada više liči na komemoraciju bez života, nego na svečanost slobode.
U organizaciji Udruženja antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata Gornji Vakuf-Uskoplje, nekoliko desetaka ljudi – većinom starijih sugrađana, od kojih su mnogi došli iz susjednog Bugojna – prošetalo je od Gradskog parka do Partizanskog groblja. Obnovljeno groblje, koje sada blista novim sjajem, dočekalo ih je hladno, u tišini bez omladine, bez pitanja i bez ponosa.
Predsjednik Udruženja, gospodin Dževdo Dedić, u svom obraćanju podsjetio je na važnost očuvanja antifašističke baštine te istakao da je ovo bila „sjajna godina“ za njihovo udruženje, upravo zbog obnove Partizanskog groblja. Najavio je i nove aktivnosti, ali ostalo je nejasno kome su one zapravo namijenjene – jer mladih, za koje bi to sve i trebalo da postoji, danas nije bilo.
Profesor historije Ešref Karamustafić, jedan od rijetkih koji još pokušavaju svojim riječima držati plamen ideala upaljenim, govorio je o značenju antifašizma: “Bosna je srce jugoslovenskog i evropskog antifašizma”, rekao je, podsjećajući da je to bio pokret ideala – slobode, jednakosti, solidarnosti.
Ali, kome još ti ideali danas nešto znače?
Jer, baš kao što historija Gornjeg Vakufa nije počela antifašističkom borbom, tako nije ni završila prekrajanjem imena grada 2001. godine. Nažalost, čini se da danas biramo zaborav. Odričemo se svojih tekovina lako, kao da nam nikada nisu pripadale. Zaboravljamo da je oslobođenje temelj slobode, a antifašizam temelj civiliziranog društva. Umjesto da učimo iz te prošlosti, mi je stavljamo pod stakleno zvono i pokazujemo samo povremeno, kao muzejski eksponat.
Zašto se stidimo borbe protiv fašizma? Zašto se ne učimo ponosu, već ga prepuštamo zaboravu?
Danas su tišinu razbijali tek zvukovi koraka kroz ulice i šumske puteljke, bez pjesme, bez mladih. Sloboda, ta teška i sveta riječ, šaptala je među grobovima. A mi, izgleda, i dalje biramo da šutimo.
