Večeras je u Domu kulture Gornji Vakuf-Uskoplje izvedena monodrama „Mrzim pozorište“, autorski performans Minje Bogavac, pozorišne autorice i kulturne radnice iz Srbije. Ova predstava, koju je publika mogla pogledati besplatno u sklopu manifestacije Dani dijaspore 2025 a u organizaciji teatra mladih „Česta“, pokušala je progovoriti o složenim temama poput ovisnosti o umjetnosti, pandemijskoj apstinenciji, profesionalnom sagorijevanju, ali i o ljubavi prema pozivu koji se sve teže opravdava u društvu koje ga sve manje razumije.
Minja Bogavac, iza koje stoje dvije decenije rada u pozorištu, koristi ovu monodramu da bi ogolila svoje iskustvo, frustracije i dileme. Publiku vodi kroz ličnu i profesionalnu inventuru, miješajući pozorišnu teoriju, ličnu ispovijest i prstohvat satire. Predstava je svakako imala svojih duhovitih i promišljenih trenutaka, a ponegdje se osjetila i iskrena tuga zbog odnosa društva prema umjetnosti.
Ipak, ne može se izbjeći dojam da je ova forma, autobiografske monodrame s dozom kuknjave, već pomalo istrošena. Publika, koja dolazi s nadom da će biti dirnuta, prodrmana ili bar izazvana, nerijetko ostane zatečena produkcijom koja se više bavi sobom nego gledateljima. „Mrzim pozorište“ tako, paradoksalno, postaje još jedan dokaz koliko pozorište (još uvijek) voli samo sebe.
Iako je „Mrzim pozorište“ najavljena kao duhovita i subverzivna priča o igri i smislu života, ostaje pitanje: Da li je ovakva introspektivna forma još uvijek dovoljna da nas zadrži u stolici 60 minuta? Ili je vrijeme da i sama pozorišna umjetnost, kako god je voljeli ili mrzili, pronađe nove načine da ispriča svoje stare priče.
Za one koji još vjeruju u snagu scene, ovo je možda bio poziv na buđenje. A za one koji već sumnjaju, potvrda da i pozorište, baš kao i publika, prolazi kroz krizu identiteta.
