Sada kada je snijeg gotovo okopnio, a ulice ponovo dobijaju svoje sive konture, pravo je vrijeme da hladne glave i bez emocija sagledamo kako su zimske službe odradile svoj posao. Vikend iza nas donio je pravi test izdržljivosti – petak i subota su nas podsjetili šta znači prava zima, sa ogromnom količinom padavina u izuzetno kratkom vremenskom periodu.
Lako je biti general poslije bitke, ali činjenice su neumoljive: naša općina prostorno je velika, razuđena i topografski zahtjevna. Očekivati da svaka ulica, sokak i prilaz budu očišćeni u istom trenutku kada pahulje tek dotaknu tlo, nije samo nerealno, već i fizički nemoguće.
Ljudski faktor: Kritike s društvenih mreža vs. realnost na terenu
Dok su društvene mreže gorjele od emocionalnih svjedočenja čitalaca ogorčenih što baš njihova ulica nije prohodna, paralelno se odvijala druga, tiša drama. Postoje svjedočenja članova porodica samih radnika, kao i kolega s terena, koja govore o kontinuitetu rada od čak 36 sati.
JKP “Radovina”, koje održava sve putne pravce u našoj općini, suočava se s ograničenim kapacitetima. To nije tajna. Jednostavno ne postoji resurs – ni mašinski ni ljudski – koji bi omogućio luksuz da se na svakih 8 do 10 sati smjenjuju odmorni radnici. Realnost su iscrpljeni ljudi u kabinama koji se bore s nanosima dok većina nas spava.
Istina, prostora za napredak uvijek ima. Organizacija bi mogla biti “utegnuta”, a periodi “praznog hoda” smanjeni. No, isto tako je istina da su do nas stigli glasovi mještana nekih od najudaljenijih sela koji su osjetili potrebu da se javno zahvale.
Heroji zimske službe
Da ne bismo ostali samo na uopćenim frazama, moramo istaknuti pojedince koji su svojim radom zadužili zajednicu. Mještani posebno ističu mašinistu Ibrahima Avdibašića – Bahkana. On je jedan od onih “tihih heroja” koji je 36 sati neprestano, bez pravog odmora, čistio puteve kako bi život u općini mogao teći dalje.
Naravno, tu je još mnogo mašinista koji su odradili vrhunski posao, ali i onih koji su to mogli bolje – i sigurno je da će to dokazati već pri sljedećim padavinama.
Paradoks Bistrice: Žrtvovanje “svojih”?
Da bismo analizu doveli do kraja i ostali pravedni prema svima, ne možemo ignorisati žalbe koje su stizale iz Bistrice, posebno iz zaseoka Vukovići i Pavline. Mještani ovih krajeva s pravom su negodovali zbog dinamike čišćenja.
Ovdje dolazimo do zanimljivog paradoksa. Naime, poznato je da je direktor JKP “Radovina” upravo iz Bistrice. Postavlja se legitimno pitanje: da li je direktor, u nedostatku resursa, svjesno “žrtvovao” područja svog sela, nadajući se da će mu komšije i rođaci najlakše oprostiti čekanje? Možda je to bio pokušaj da se izbjegne bilo kakva sumnja u nepotizam ili privilegovanje vlastitog kraja, što je na kraju rezultiralo time da su “njegovi” ostali zadnji na listi prioriteta.
Zaključak: Svi smo jedna ekipa
Kada se podvuče crta, u kriznim situacijama poput onih u petak i subotu, ne bi trebalo biti tabora “ZA” i “PROTIV”. Snježne nepogode pogađaju sve nas jednako.
Ovo je lekcija za obje strane:
1. Građani moraju imati malo više strpljenja i razumijevanja za ograničene kapacitete i nadljudske napore radnika na terenu.
2. Komunalno preduzeće mora shvatiti da prijava neočišćene ulice nije zlonamjerni napad, već apel da se problem riješi.
Snijeg se otopio, ali potreba za boljom komunikacijom i međusobnim poštovanjem ostaje. Nadajmo se da ćemo idući snijeg dočekati još spremniji – i organizacijski, i kao ljudi.
