Januarska zima 1993. godine, dok je i sam Gornji Vakuf krvario i gorio, nije okovala samo zemlju, već i tišinu straha u srcima ljudi koji su tražili komadić neba bez granata.
U selu Duša, u jednoj običnoj kući, sabila se sva nada i sav strah ovoga svijeta.
Žene su privijale djecu uz sebe, šapućući im da će proći, dok su dječije oči u mraku skloništa tražile sigurnost koje više nigdje nije bilo.
Zidovi te kuće bili su njihovo jedino obećanje spasa. A onda je to obećanje raznijela prva granata ispaljena sa položaja HVO-a.
U trenutku kada su se zidovi počeli pretvarati u gomile blokova, a vreli geleri poput usijanih oštrica kidali tijela u mraku, zločinci se nisu zaustavili.
Vidjevši da su direktno pogodili sklonište prepuno civila, nastavili su sa krvavim pirom. Kiša granata nemilosrdno je tukla po ruševinama, po majkama koje su kroz prašinu, komade blokova i gelere očajnički pokušavale spasiti svoju djecu.
Dok su ranjeni puzali ka izlazu, novi udari su im zatvarali put. Nisu im dozvolili ni da udahnu, ni da iznesu one koji su još disali pod teretom srušenih zidova.
Tog 18. januara, pod udarima HVO-a, ugasili su se životi onih koji su samo željeli preživjeti:
Mirsad Behlo (3 godine) – Nije znao šta je rat, nije znao ko puca; znao je samo majčine ruke i mrak u kojem je trebao biti siguran. Ubijen je prije nego što je stigao upoznati svijet.
Mirsada Behlo (11 godina) – U mraku skloništa još je vjerovala odraslima kada kažu „biće dobro“. Njena vjera ostala je pod ruševinama zajedno s njom.
Muamer Zulum (12 godina) – Dovoljno velik da osjeti strah, a premalen da shvati zašto ga neko želi ubiti. Njegovo djetinjstvo završilo je bez odgovora, žrtva namjerne mržnje, a ne slučajnosti.
Sabaha Behlo (30 godina) – Majka koja nije imala izbora. Ostala je i tijelom postala zid između smrti i svoje djece.
Rasiha Behlo (20 godina) – Sestra koja nije pobjegla. Ostala je tamo gdje se ostaje samo iz ljubavi i platila životom ono što se ne može objasniti riječima.
Fatka Gudić (44 godine) – Žena koja je vjerovala da su zidovi jači od mržnje. Smrt ju je našla tamo gdje je tražila mir.
Salih Čeho (65 godina) – Star čovjek koji je preživio mnoge zime, ali ne i onu u kojoj su granate odlučile da godine ne znače ništa.
Oni koji su preživjeli ovaj masakr, iz te kuće su izašli kroz dim i gvozdenu kišu gelera, noseći na rukama svoje mrtve i ranjene, pod stalnom vatrom koja nije prestajala. Nose miris baruta u nozdrvama i krike koji ne prestaju ni nakon više od tri decenije.
Danas ne spominjemo samo brojke. Spominjemo dječije cipele u snijegu i majčinske suze koje nikada neće presušiti. Spominjemo ih jer je zaborav druga smrt, a mi im to ne smijemo dozvoliti.
Neka im je vječni rahmet 🤲
Da se ne zaboravi.
Da se nikada ne ponovi.
Jasmin Šljivo
Iz sažetka presude Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Prlić i drugi, Haag, 29.5.2013. godine: Dana 18. januara 1993., HVO je napao grad Gornji Vakuf, kao i nekoliko okolnih sela. Sukobi HVO-a i Armije BiH trajali su nekoliko dana. Tokom tih napada HVO je uništio stambene objekte Muslimana Gornjeg Vakufa.
HVO je na selo Duša ispalio više granata, uslijed čega je došlo do razaranja muslimanskih kuća i pogibije sedam osoba. Tokom tog istog napada 18. januara 1993., uništeno je više kuća u selima Hrasnica, Uzričje i Ždrimci. Nakon što su pod kontrolu stavili ova sela i Dušu, vojnici HVO-a su spalili kuće u vlasništvu Muslimana. U Hrasnici, Uzričju i Ždrimcima pripadnici HVO-a su ukrali imovinu Muslimana.
Snage HVO-a su u ova četiri sela uhapsile žene, djecu i starce, zatočili ih premjestili na teritorije pod kontrolom Armije BiH. Tokom zatočenja, vojnici HVO-a su neke stanovnike Uzričja tukli ili im prijetili, a stanovnike Ždrimaca su zastrašivali i tjerali ih da mole kršćanske molitve ispred mekteba. Počevši od 18. januara 1993., HVO je u fabrici namještaja u Trnovači, opština Gornji Vakuf, zatočio 40 do 60 muškaraca. Vojnici HVO-a su neke od njih tukli i/ili maltretirali. Na primjer, dva vojnika HVO-a su Hasanu Behli odsjekli uho, a poslije mu gazili po rani. Nakon približno dvije sedmice zatočenja, ti muškarci Muslimani su razmijenjeni ili premješteni.
