Kino sala Doma kulture u Gornjem Vakufu-Uskoplju ovog petka trebala je biti epicentar svečanosti, ponosa i zajedništva povodom obilježavanja 1. marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Na sceni se odvijala prava mala čarolija, djeca iz lokalnih škola i vrtića priredila su program koji je po kvaliteti, trudu i emociji nadmašio mnoga profesionalna izvođenja. Ipak, briljantne izvedbe naših najmlađih sugrađana ostale su u sjeni jedne poražavajuće činjenice: sala, koja je za mnogo trivijalnije događaje znala biti ispunjena do posljednjeg mjesta, zjapila je poluprazna.
Svečani program, kojim su dominirali iskrenost i ljubav prema domovini, otvorili su oni najmlađi i najslađi, polaznici Dječijeg vrtića “Zvončić”. Hor Muzičke radionice “Note” i interpretacija numere “Za bolje sutra” odmah su postavili visoke standarde. Za njima su scenu preuzeli učenici Mješovite srednje škole “Gornji Vakuf”, koji su se predstavili emotivnim recitalom “Nedam te Bosno” i sjajnim muzičkim programom, pokazujući izuzetnu zrelost u interpretaciji.
Kontinuitet odličnih nastupa nastavili su učenici Srednje škole “Uskoplje”. Kroz recitacije “Domovina” u izvedbi Alme Šijak i “Oda domovini” koju je recitovala Petra Grubeša, te muzičke brojeve Lare Zeko i Marije Crnov, pokazali su raskošan talenat. Bilo je jasno da su mentori i profesori uložili sedmice truda kako bi svaka izgovorena riječ i svaki odsvirani ton bili dostojni praznika koji se obilježava.
Osnovci su, također, briljirali. Dramska sekcija Osnovne škole “Gornji Vakuf” sa komadom “Moje ime je Bosna”, te učenici Osnovne škole “Voljevac” sa dramsko-recitatorskom tačkom “Da se ponovo rodim” i odličnim ritmičkim performansom, izmamili su uzdahe prisutnih. Kao šlag na tortu, stigao je nastup Osnovne škole “Pajić Polje” čiji su performansi “U Bosni smo rođeni mi” i “Ja sam Vaša mati, djeco moja” na najbolji mogući način zaokružili ovu priču. Svaka tačka bila je, bez pretjerivanja, bolja od prethodne.
Međutim, dok su se na bini nizali stihovi o prkosnoj i ponosnoj zemlji, u publici je slika bila sasvim drugačija. U prvim redovima, po nekom nepisanom pravilu rezervisanim za predstavnike javnog i političkog života, ovog puta je odzvanjala tišina. Koliko je situacija bila mučna, najbolje svjedoči podatak da je početak programa kasnio punih 15 minuta. Učesnici i su uzaludno čekali da se u tim istim praznim stolicama pojavi barem neko od lica koja inače ne propuštaju priliku za prvi red i fotografisanje. Od lokalne administracije, preko direktora javnih preduzeća, pa sve do predstavnika ustanove koja potpisuje organizaciju. Izostala je podrška onih čije bi prisustvo trebalo biti minimum institucionalnog poštovanja prema Danu nezavisnosti. Nije bilo nikoga od političkih predstavnika sa bilo kojeg nivoa vlasti, što postavlja ozbiljno pitanje o njihovom shvatanju ovog bitnog historijskog datuma.
Organizacija ovakvog programa u petak u 13:00 sati kosi se sa svakom logikom. Koji to radni čovjek, zaposleni roditelj ili prosječni građanin može usred radnog vremena u petak napustiti svoje obaveze kako bi prisustvovao priredbi? Ovakvim odabirom termina, svjesno ili nesvjesno, onemogućen je dolazak široj javnosti, ali i onim roditeljima koji su željeli podržati svoju djecu, zbog čega dio odgovornosti za polupraznu salu svakako snosi i sam organizator.
Na kraju dana, ostaje nam gorka spoznaja da smo kao društvo, građani i političari, pali na ispitu iz patriotizma na kojem su nam vlastita djeca bila predavači. Djeca i njihovi nastavnici su svoj dio posla odradili besprijekorno, pokazavši kako se iskreno voli svoja zemlja. Nažalost, odrasli su još jednom pokazali da im je patriotizam često samo prigodna fraza za govornice, a ne stvarna obaveza i poštovanje prema onima koji tek trebaju graditi bolje sutra u ovoj zemlji.
