Visoko na Bjelašnici, tamo gdje se put sužava, asfalt gubi bitku s makadamom, a tišina postaje glasnija od svakog grada, nalazi se Lukomir – jedno od onih mjesta na kojima Bosna i Hercegovina ne mora ništa glumiti. Ona je tu tačno onakva kakva jeste: kamena, ponosna, gostoljubiva i tvrdoglavo lijepa.
Lukomir se nalazi na oko 1.500 metara nadmorske visine, pripada području Konjica i često se opisuje kao najviše i najizoliranije selo u Bosni i Hercegovini. Od Sarajeva je udaljen oko 50 kilometara, ali kada se čovjek nađe među kamenim kućama, drvenim krovovima i pogledima prema kanjonu Rakitnice, tih pedeset kilometara djeluje kao putovanje u neki drugi vijek.
Ono što je nekada bilo gotovo skriveno planinsko selo, danas je postalo ozbiljna turistička atrakcija. U Lukomir više ne dolaze samo planinari i zaljubljenici u prirodu, nego i porodice, strani turisti, fotografi, snimatelji, gastro-putnici i svi oni koji žele osjetiti nešto autentično, a ne vještački upakovano za društvene mreže.
Poseban doživljaj je gastronomska ponuda. Domaća hrana ovdje nije marketinški slogan, nego stvarni nastavak života na planini. Pite, domaći sir, kajmak, uštipci, čajevi i jela koja imaju miris ognjišta i ruke domaćina, pretvorili su Lukomir u mjesto gdje se ne dolazi samo gledati, nego i sjesti, pojesti, predahnuti i zapamtiti.
Uz hranu, sve važniji dio ponude postali su i suveniri. Posebno se izdvajaju ručno rađeni tradicionalni odjevni predmeti, pleteni komadi i detalji koji nose trag vremena, strpljenja i znanja koje se ne može naučiti preko noći. U njima nije samo vuna, nego i priča žena koje su čuvale ovaj kraj onda kada je turizam bio daleka riječ.
Kamene kuće, stare i do nekoliko stoljeća, sa prepoznatljivim krovovima od drveta, daju Lukomiru izgled mjesta koje je preživjelo vrijeme bez potrebe da mu se dodvorava. Uz tradicionalnu odjeću i običaje, upravo je ta arhitektura jedan od razloga zbog kojih posjetioci osjećaju da nisu došli u običnu destinaciju, nego u živi muzej pod otvorenim nebom.
Ipak, najveća vrijednost Lukomira nije samo u pogledu, kućama ili tanjiru domaće hrane. Najveća vrijednost je u ljudima. U onom jednostavnom pozdravu, razgovoru pred kućom, osmijehu domaćina i osjećaju da gost nije broj, nego insan koji je došao u nečiji životni prostor.
Lukomir danas pokazuje kako se tradicija može čuvati, a da ne ostane zaključana u prošlosti. Turizam je ovom selu dao novu energiju, ali je važno da ta energija ostane odmjerena, odgovorna i s poštovanjem prema prostoru koji nije scenografija, nego nečiji dom.
Zato foto i video kadrovi iz Lukomira ne traže puno objašnjenja. Dovoljno je pokazati kamen, planinu, sofru, suvenir, pogled prema Rakitnici i lica ljudi koji još uvijek znaju živjeti sporije od svijeta. Lukomir nije samo izlet. Lukomir je podsjetnik da Bosna i Hercegovina ima mjesta koja ne treba izmišljati – samo ih treba vidjeti, poštovati i sačuvati.
