U povodu 31. godišnjice genocida u Srebrenici, na adresu portala GornjiVakuf.com stigao je novi književni zapis Amne Brice, mlade autorice porijeklom iz Gornjeg Vakufa i studentice informatike u Sloveniji.
Nakon prošlogodišnjeg potresnog teksta „Kamenčići sjećanja“, Amna se i ove godine vraća temi pred kojom riječi često ostaju nedovoljne. Njen novi zapis nosi naslov „Između tišine i vječnosti“ i govori o boli koja nije prestala, čekanju koje još traje i praznini koju nijedna godina ne može ispuniti.
Kroz razgovor koji počinje jednostavnim pitanjem „Koga imaš tamo?“, autorica nas vodi do odgovora koji pripada svakom čovjeku koji osjeća Srebrenicu: „Imam svoj narod.“ U nastavku se nižu slike prekinutih života, neostvarenih zagrljaja, praznih stolica, majčinskih čekanja i bijelih nišana koji ostaju da svjedoče kada riječi utihnu.
Ovo nije tekst koji se čita usput. To je poziv da zastanemo, da osjetimo težinu svakog izgubljenog života i da istinu čuvamo od zaborava. Jer dok postoji neko ko pamti, Srebrenica neće biti zaboravljena.
U nastavku zapis Amne Brice prenosimo u cijelosti:
Između tišine i vječnosti
– Koga imaš tamo?
– Gdje tamo?
– Tamo gdje danas plaču.
– Ali danas cijeli svijet treba da plače.
– Mislim, tamo gdje danas boli?
– Ne boli samo danas.
– Ne razumiješ me. Koga imaš tamo? Kako da ti kažem, gdje nema više nikoga?
– Ne znam o čemu govoriš.
– Pa tamo gdje su nestali, 11. jula?
– U Potočarima?
– Da, da, baš tako. Koga imaš tamo?
– Imam svoj narod.
⸻
Svanuo je juli.
Dan težak kao crna zemlja nadvio se tamo gdje je sve stalo, ili barem gdje neki misle da je stalo.
Misle da je stalo vrijeme, stao život i da sve prolazi. Prolaze godine, pa eto, prolaze i sjećanja.
Zapravo, ne prolazi nikada. Ni nakon 31 godine ništa prošlo nije. Niti će. Istina može ostariti, ali nikada proći neće.
Teško je. Svaki dan, ali danas posebno. Teško je gledati kako je sve nestalo, koliko je života i želja ugašeno.
Neprospavane noći i teški snovi, još teža svitanja i najmračnija tmina. Najtiša čekanja i najglasnije molitve.
⸻
A šta se čekalo?
Čekalo se… Puno toga. Ništa veliko i nemoguće, samo da još jednom zagrle nekog svog ili barem da čuju da je dobro.
Čekalo se da niko više nikada ne ode. Čekali su djecu da porastu, kažu prvu riječ ili da im barem snime prve korake. Čekao se dedo da zaljulja unuče, majka da pomiluje, otac da isprati u školu.
Čekala se svadba, onda kada se sve smiri, odlazak na fakultet, u inostranstvo, u penziju. Čekao se povratak. Jedna sofra i puno dječijih osmijeha, ništa osim mira.
I eto, kako da ti kažem…
Čekala se sreća.
⸻
Nije bilo pravila. Sedam, sedamnaest, sedamdeset sedam.
Godine nisu bile važne. Ime je bilo dovoljno.
Nisu ubijeni zato što su nešto učinili, nego zbog onoga što su bili.
I nije bilo određeno kada će ko nestati. Nisu otišli svi za isti dan.
Gledali su kako im pred očima nestaje sve što su u životu voljeli, čekajući svoj red.
Nemaš vremena ni da oplačeš onoga koga si volio. U treptaju oka nestane ti neko drugi.
Ubili su ih dok im se neko nadao.
Mučili su ih dok se neko pitao da li su gladni i žedni.
Zakopali su ih dok je posljednja nada postojala da će stići kući.
Kosti su im premjestili kada niko nije ni znao da ih više nema.
Premjestili, pa poricali.
Rasijali po zemlji bosanskoj.
I eto, sve se svede na isto.
Na čekanje.
Pomiri se čovjek s tim da ti kuća više nije dom i da tamo nikoga nema, pa čekaš da barem crnu zemlju pomiluješ.
Da ti se posreći pa da barem možeš otići, glavu spustiti tamo gdje su zaspali, ili ipak da te izjeda nešto iznutra i da se pitaš svaki dan hoće li pronaći još koju kost onoga najmilijeg što se nikada vratilo nije.
Hoće li biti dovoljno da ukopaš sve što ti je u životu značilo?
Da u crnu rupu spustiš sve što te radovalo.
⸻
Stignu te godine, dok ih oni nisu ni dočekali.
Čuvaš im sjećanja i snove, one neostvarene. One propale i iskrene.
Nade koje su nestale dok je cijeli svijet gledao kako se gubi jedan narod.
Znali su da dolazi kraj, ali niko nije stao između njih i smrti.
⸻
Prebrojali su sve ono što je nestalo.
Sve ono što je izrodila ljudska zloba.
Ali ne znam koliko je prebrojanih praznih stolica za ručkom, rođendana bez nekog svog, Bajrama bez osmijeha i pitanja bez odgovora.
⸻
I znaš, ne plačemo više glasno.
Odavno već suze padaju u tišini.
Navikne se čovjek da svakog jula obuče isto sjećanje, ponese isti bol i ode putem kojim se neko nikada nije vratio.
Istim stopama gdje neko nije znao da mu je posljednji put.
I ne može vrijeme vratiti ništa.
Ne može nadoknaditi svu prazninu koja je u nama.
Ko će majci nadoknaditi dječiji zagrljaj?
Neće niko.
Pa onako umorna od života traži samo kamen kojem će reći:
„Sine, evo majke. Došla sam.”
⸻
Prerano je utihnulo sve što se životom moglo zvati.
Boljet će zauvijek ono što nije dočekalo sutra.
Ali nisu nestali.
Žive u tišini nečijih očiju, u svakom cvijetu koji procvjeta u julu.
Zemlja ih je zagrlila, ali zaboravila nije.
⸻
I zato, ti, čovječe koji ovo sve čitaš, nemoj zaboraviti nikada.
Ne zaboravi, jer oni više ne mogu govoriti.
Zapamti zbog onih kojih nema i zbog onih koji će doći poslije nas.
Zapamti zbog njih, zbog kojih je opstala tvoja Bosna, ona koju su svi poricali.
⸻
I kada utihnu riječi,
neka govore bijeli nišani.
Kada prođu godine,
neka ostane istina.
A dok god postoji neko ko pamti,
Srebrenica neće biti zaboravljena.
Jer čovjek umire tek onda kada ga posljednji put zaborave.
