Danas se navršava prva godišnjica od odlaska Josipa Pejakovića, umjetnika čije je ime decenijama bilo sinonim za vrhunsku glumu, britku društvenu kritiku i iskrenu ljubav prema domovini. Rođen 5. marta 1948. godine u Travniku, Pejaković je iz grada bogate kulturne tradicije ponio inspiraciju koja je oblikovala njegov životni put i umjetnički izraz.
Nakon školovanja u rodnom Travniku, svoj glumački put nastavio je u Sarajevu, gdje je postao član ansambla Narodnog pozorišta. Tokom četiri decenije rada na daskama koje život znače, ostvario je više od pedeset premijernih uloga, potvrđujući se kao glumac koji likove ne tumači, već ih istinski živi.
Široj javnosti ostao je najpoznatiji po svojim antologijskim monodramama „Oj živote“, „On meni nema Bosne“ i „O, izbjeglice“. Kroz humor, ironiju i snažne emocije, Pejaković je u njima govorio jezikom običnog čovjeka, pretvarajući teatarsku scenu u ogledalo društvene stvarnosti i ljudskih sudbina.
Njegov trag u kinematografiji ostaje jednako dubok, kroz uloge u kultnim ostvarenjima kao što su „Kuduz“, „Savršeni krug“ i „Teško je biti fin“. Kao pisac i autor dokumentarne serije „U ime naroda“, neumorno je obilazio bh. gradove, bilježeći priče malih ljudi i boreći se za očuvanje tradicije i sevdalinke.
Dobitnik je brojnih priznanja, uključujući Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva i nagradu ZAVNOBiH-a za životno djelo. Ipak, najveća nagrada ostaje poštovanje publike koja ga pamti kao čovjeka koji je bez ustručavanja govorio o nepravdi i branio vrijednosti u koje je vjerovao.
Iako je njegov glas utihnuo, Pejakovićeva umjetnost nastavlja živjeti kroz njegove knjige, snimljene uloge i sjećanja generacija. Bosna i Hercegovina njegovim odlaskom nije izgubila samo glumca, već jednog od svojih najautentičnijih glasova koji je zemlju nosio u srcu.
