Moja mama je učiteljica u penziji. U utorak dok je pila jutarnju kafu na vrata joj je pokucao jedan njen učenik. Dječak kojem je predavala davne 1992. godine.
Piše Feđa Gudić
Danas je taj dječak odrastao čovjek i živi u Austriji, kao i njegovi roditelji. Noć ranije bio je na svadbi kod prijatelja u Splitu. A onda, usred slavlja i galamom ispunjene noći, unutrašnji kompas napravio je naglo skretanje. Nešto ga je povuklo natrag. Sjeo je u auto i sam krenuo ka Bosni — ka gradu svog djetinjstva. U grad u koji nije kročio punih trideset i četiri godine. Od 92’ pa sve do jučer, nikada nije bio tu. Nijednom.
Prva adresa na koju je otišao nakon toliko godina izbivanja nije bila ni stara zgrada u kojoj je odrastao, ni omiljeno igralište. Otišao je u cvjećaru, kupio buket od petnaest ruža — pet rozih, pet bijelih i pet crvenih — i pokucao na vrata svoje učiteljice. Došao je samo da je zagrli, da je vidi i da zajedno popiju kafu.
On se zove Denis. Njegova majka je Zrinka, Hrvatica, a otac Vlade, Srbin. Moja mama se zove Izeta, iako je niko osim njene matere rahmetli Sejde nije tako zvao, za sve druge je uciteljica Suada. Čak joj i pošta dolazi na to ime. I da, mama je Bošnjakinja. Ali u tom zagrljaju na vratima, te nacionalne odrednice nisu imale nikakvu težinu. Zato što ljudskost nema naciju, ne poznaje granice i ne priznaje vještačke zidove. Ona poznaje samo poštovanje, zahvalnost i ljubav — ono najvrednije što u ovom nakaradnom i izvitoperenom svijetu ne možete kupiti nikakvim novcem.
Jer, znate, pravi učitelji ne predaju samo gradivo iz školskih knjiga. Oni ugrađuju dio svoje duše u djecu koju vode. A taj dio duše ostaje netaknut i čist, bez obzira na decenije, kilometre i sve istorijske oluje koje protutnje našim životima.
Ljekovito je znati da postoje ovakve priče i ovakvi ljudi. Oni su tihi, rijetki, ali neprocjenjivi. Podsjećaju nas na to ko smo bili, ali i na ono što bismo, iznad svega i uprkos svemu, trebali ostati — Ljudi.
