Kraj avgusta označio je i kraj profesionalne karijere Ešrefa Karamustafića, dugogodišnjeg nastavnika historije u Osnovnoj školi „Gornji Vakuf“, kojeg su kroz decenije rada upoznale i zavoljele brojne generacije učenika.
Karamustafić za mnoge od njih nije bio samo nastavnik historije. Bio je profesor čiji su časovi često izlazili iz okvira školskog gradiva, čovjek koji je kroz historiju pokušavao učenicima pomoći da bolje razumiju vrijeme u kojem žive, ali i vlastitu odgovornost prema ljudima i rodnom kraju.
Nakon što se od profesora Karamustafića povodom odlaska u penziju oprostilo i uredništvo web portala GornjiVakuf.com, uslijedio je veliki broj poruka njegovih nekadašnjih učenika.
Među njima posebno se izdvojila objava Faruka Vele, uglednog novinara i pisca, kojem je Ešref Karamustafić svojevremeno predavao historiju. Vele je kroz lično sjećanje na ratne godine, školske dane, ali i kasniju saradnju, opisao koliko je njegov nekadašnji profesor utjecao na njega.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
„Profesora historije Esref Karamustafic upoznao sam usred historije, u džehenemu Gornjeg Vakufa. Onda kada je bio ranjen, a ja obilazio također ranjene roditelje. Ostao mi je u sjećanju njegov vedri lik i iskreno ljudsko nastojanje da mi to ‘suočenje s viškom historije’ na Balkanu bude makar malo podnošljivije. Kasnije ću biti i njegov učenik.
***
Ratna je 1995. Prof. Ešref Karamustafić govori: ‘Draga djeco, znate li vi šta učite iz historije?’ Mi, djeca, jasno, govorimo nešto svoje, a profesor zaključuje: ‘Da biste mogli čitati novine.’
Drugim riječima, da bismo razumjeli svijet oko sebe, kontekst, da bi ‘historija bila učiteljica života’. Kasnije ćemo shvatiti da ljudi obično iz historije – ne uče ništa. Ali bilo je jasno i da je prof. Karamustafić nastojao, uz pomoć lekcija iz historije, usmjeravati nas ka tome da budemo bolji ljudi. Kao što je to radio kroz Novinarsku sekciju, koja će kasnije odrediti moj život…
Bit će i moj sugovornik, i promotor koautorske knjige, i inicijator nekih lijepih i značajnih ideja i projekata. Saradjivali smo i oko prikupljanja podataka bitnih za obnovu Partiznskog groblja. I za sve to vrijeme prof. Ešref bit će naš učitelj ljubavi i duga prema rodnom kraju, ali istovremeno i kreator dalekih horizonata pripadanja čovječanstvu i dobroti u ljudima, ma ko bili.
Dragi Profesore, neka bude hairli penzija, a vala i mirovina. Debelo ste je zaslužili. Ako bude ljudskosti, jedna ulica će prije ili kasnije ponijeti Vaše ime. Što se mene tiče, može se zvati i ‘Ulica Heroja djetinjstva’.“
Velina poruka možda i najbolje pokazuje kakav trag iza sebe ostavlja Ešref Karamustafić. Nisu to samo godine provedene u učionici niti generacije upisane u školske dnevnike, nego ljudi koji i decenijama poslije pamte njegove riječi, njegov odnos prema učenicima i lekcije koje su često bile mnogo veće od same historije.
A rečenica iz ratne 1995. godine – „Da biste mogli čitati novine“ – danas, nakon toliko vremena, djeluje gotovo kao sažetak njegovog nastavničkog poziva: naučiti mlade ljude ne samo da poznaju prošlost, nego da razumiju svijet oko sebe.
