Srebrenice, znam…
Stajalo je dijete tamo!
Bilo je dobrom dušom napojeno,
Nevino i zdravo.
I živo je bilo. I bilo je nasmijano!
I majka. I žena.I sestra!
I brat, i otac i dedo.
I sve se nekako u hitrosti,
U neprebolu i čudu stravičnom
za par zlokobnih dana zbilo!
Znam, Srebrenice, čujemo i sada glas:
„I dijete sa bijelim zecom
Začuđeno je stvarnošću oko sebe
Pogledom slobodu vapilo!“
Srebrenice,znam…
…znam da po cijele dane
i noći ledenim spoznajama zvoniš
dok brojiš u nedogled nišane bijele,
duše pod njima nijeme!
Nikada više onih obraza rumenih I lijepih!
Metal je zasrebrnio onih dana život ledom,
i bijegom, a danas trvorom, potragom
i prazninom kletom.
i sve što nađeno je onda
u smrt je odvedeno.
Bez milosti, bez sna, bez ijednog razloga!
U obrazima uplakane čeljadi Srebrenice,
što glavu im ka zemlji u namjeri ubilačkoj pognuše,
uklesale se kao ornamenti u stećcima našim,
sadašnjim, krupne srebrne suze!
Nikad ih nećemo isplakati iz irisa
zelenih, sivih, smeđih!
A i što da ih isplakati možemo?
A zar tuga bi bila manja?
Zar sjeta na urlike bi bila tiša?
Zar sada će crna žuč ugrušane krvi,
Iz onih kolona, iz vena, iz žića,
kada čuje onog preplašenog insana što braću
doziva preko planina
pobjeći u bolji neponuđeni spas?
Zar bi…?
Zar jeste…?
Zar će…?
Zar nije ?
Od gnijezda sa kljunom ptića do gvožđa oruđa
Ova je istina viša!
I kada glasno se izgovara! I kada je prošaputana samo u dovama!
I takva je uvijek i od samog poimanja ičega !
Jasna je istina ova i vječna!
Do najtanahnijih ljubavi
i nikad izgovorene uzdahom čežnje,
rominja od nesreće neslućene,
gorčina!
Traži u stvaranju i u nestajanju
I riječi i djela, neslućenu umom čovječnosti
Zlu kob prekinute mladosti, starosti,
Zrelosti i bezbroj dječačkog djetinjstva.
I u jesenima,
i u zimama,
I u proljećima,
sa odsjajem srebrnih nijansi-
S ljeta posebno teško pada –
ONOG JULA
STRAŠNA NEČOVJEČNA KIŠA.
KAPI KIŠNE. KAPI KRVI. KAPI SUZA.
SLUTNJA. SMUTNJA.
STRAH.MRŽNJA. VRISAK.
UZNEMIRENE U SVOM ŽIŠKU BIJAHU
SVA OVOZEMALJSKA LJUBAV,
I SVE ŠTO JE U NAMA I IZNAD NAŠEG
HUMANOG BIĆA
ZADRHTALO JE SVE NASUPROT ŠTO STAJALO JE
VAMPIRIMA,OPSJENAMA, GOLGOTAMA, NIŠTAVILIMA.
UDVOJI SVOJE JEDNINE
I PREDAJ IH U BOKUNIMA
SRDAŠACA SVOJIH
ONIMA KOJI JOŠ NE POIMAJU
KOLIKO SAMO SE NA TANAHNOSTI
RUŽINIH LATICA, NA PRAMENJA KOSE
NA NIŠANU PORED NEKE STARE
IZGORJELE KUĆE SRUČILO VATRE,
DIMA I PREZIRA.
MOŽE LI NAM OVA STRAVA POD KOŽU?
ZNAM, SREBRENICE, ZNAM DA NE MOŽE!
ALI,IPAK, MORA!
„PREVIŠE JE! „ – VAPE DUŠE ISPRAŽNJENE SA KUĆNOGA PRAGA
U MOLITVAMA IH ŠALJU MAJKE, SESTRE U NEBO,DO SAMOGA BOGA!
Hej, hej, Srebrenice, nakitom bola okrunjena kraljice!
Bijesom mraku historije osmišljena si
da zvoniš dok brojiš : OSAM HILJADA I JOŠ…
Nije vrijedio život nevibih naših ni jedan jedini groš!
Kroz oluje mozgova, traje juli jedanaesti,
u srcu, na pomen, na sjetu, na glas,
Na opomenu vječnu!
Za trn ružin ljiljanov cvijet se zakači.
Nema cvrkuta slavujevog
Da dert nepreboljenosti
U stihu, U rimi, u sevdalinci
Čeznutljivo, pravdom napoji!
Posvuda su slike -Cvjetovi srebrenički,
Nišani bjelkasti, Smaragdi u rukama uplakanih majki.
Neka ova oda od neprebola
Čovječanstvom zazvoni.
Razum i srce nad lljiljanima srebrnim
časak što trajat će vječno, ljudima u nevolji,
Pomiri.
Dušu tvoju, znam Srebrenice,
Ništa više, pod vedrinom vasionskom,
ne može da smiri!
