Portal gornjivakuf-x.com u saradnji sa MIZ Gornji Vakuf uvodi novu rubriku za svoje čitaoce Svjetlo Islama. Svaki mjesec će neko od imama sa područja MIZ Gornji Vakuf obraditi neku od vjerskih tema u sklopu redovnih stručnih seminara MIZ, a naš portal će isti taj tekst objaviti na svojim stranicama.
Prva tema je Hadždž, kao peta islamska dužnost. Ovu temu je obradio Ibrahim ef. Glamočak, imam džemata Boljkovac.
Hadždž
Hadždž je posjeta Mekki, Medini i mubarek mjestima i obavljanje određenih propisanih ibadeta na određenim mjestima u određeno vrijeme. Hadždž je farz i peta islamska dužnost i obaveza (šart) kojim se vjera upotpunjava. Da je hadždž farz potvrđuju Knjiga, sunnet i idžma. Poricanje ovoga, kao i bilo kojeg drugog farza izvodi iz vjere. Kuran kaže:
„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti…“ (Ali – Imran, 97).
Po mišljenju većine mufessira Allah, dž. š., ovim ajetom naređuje odlazak na hadždž svim muslimanima koji imaju mogućnosti, iako ima mišljenja da se to regulira ajetom:
„Hadždž i umru radi Allaha izvršavajte!“ (El – Bekare, 196).
Postoje brojini hadisi koji ukazuju da je to jedan od temelja i osnovni dužnosti u islamu, o čemu postoji i konsenzus među muslimanima. Prema samom tekstu i konsenzusu islamski učenjaka, to je dužnost muslimana jednom u životu. Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejre, r.a., koji kaže: – Govorio nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., slijedeće: „O ljudi, hadždž vam je strogo naređen, pa ga obavljajte!“ Tada je jedan čovjek rekao: „Je li to svake godine, Allahov Poslaniče?“ On je šutio dok ovaj to nije ponovio tri puta, a zatim je Poslanik, s.a.v.s., rekao : „Da sam rekao: „da „, bili biste obavezni, a to ne biste mogli učiniti!“ Zatim je dodao : „Pustite me sve dok ja vas puštam (ne zapitkujte me o onome čime vas nisam obavezao), jer prije vas su propali oni koji su puno pitali i nisu se slagali sa svojim vjerovjesnicima! Ako vam nešto naredim, učinite to prema svojim mogućnostima, a ako vam nešto zabranim, napustite to!“ Prenosi Muslim.
Zanemarivanje ove vjerske obaveze, farda, predstavlja svjesno činjenje jednog od velikih grijeha. Kao i svaki drugi fard, Allah, dželešanuhu, je i ovaj ljudima propisao samo radi njihovog moralnog i materijalnog dobra. Hadždž je propisan najprije Ibrahimu, alejhisselam.
„… i oglasi ljudima hadždž!“ – dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih…“ (El-Hadždž, 27).
Od dana Ibrahima, Halilullaha, ova sveta obaveza se izvršava i trajat će do Sudnjeg dana. Put na hadždž, kako sa materijalne tako ni sa fizičke strane nije mala obaveza, ali ko bude spreman podnijeti ovu žrtvu može očekivati velike sevabe, jer Gospodar, Uzvišeni, kaže,
„… da bi koristi imali…“ (El-Hadždž, 28).
Koristi hadždža odnose se i na dunjaluk i na ahiret. Ovaj sveti ibadet, koji dušama obezbjeđuje mir, za muslimane je u isto vrijeme prilika da posjete najčasnije mubarek mjesto, da upoznaju muslimane iz svih djelova svijeta, da zajedno ibadete, da razmjenjuju iskustva, da se upoznaju i da se potpomažu.
Vrijednosti hadždža
Svakom muslimanu i muslimanki koji su punoljetni i pametni, zdravi i imućni Allah, džellešanuhu, je naredio da obavezno moraju, jedanput u životu, otići na hadždž. Odlazak na hadždž, obaveza je koju je musliman dužan obaviti onoga trenutka kad se svi uslovi za hadždž ostvare. Ako to ostavi za iduću godinu, griješnik je. U jednom hadisu Resulullah kaže:
„Ko želi da obavi hadždž neka požuri, jer kako vrijeme odmiče može oboliti, može mu se izgubiti jahalica i može postati ovisan (o drugome),“ (Ebu Davud)
Ako neko umre, a mogao je obaviti hadždž za svoga života, a nije to učinio, griješnik je. Za one koji nisu puno pridavali važnosti hadždžu, pa ga nisu obavili Resulullah, s.a.v.a., ovako kaže:
„Ko je u stanju bio osigurati putninu i jahalicu za put na hadždž, a nije hadždž obavio, pa neka umre kao židov ili kršćanin.“ (Tirmizi).
Oni koji zanemaruju hadždž, ne poštuju propise Knjige. U jednom hadisu hazreti Aiša, r.a., pita; „Ja Resulullah! Kako vidimo, boriti se za istinu veliko je dobro, pa zar i mi (žene) ne možemo ići u rat?“ On je odgovorio;
„Za žene je najbolji džihad obaviti hadždž bez greške.“ (Buhari)
Ko izvrši dužnost hadždža za svoga života, izvršio je veliku dužnost. Ako umre prije nego što obavi hadždž, a mogao je to učiniti, a nije čak ni testament ostavio, obavezu da se to za njega obavi, nasljednici ( kćerka ili sin ) ipak mogu u njegovo ime poslati nekoga da obavi hadždž.
Ko je imućan, a spriječen bolešću koja neće proći do kraja života, može u svoje ime poslati nekoga na hadždž. Ako je imućan i zdrav nije dozvoljeno da šalje nekoga da za njega obavi hadždž.
Ko je bio imućan, pa mu je hadždž postao fard, a nije ga obavio, pa u međuvremenu osiromašio, hadždž mu ostaje kao dug.
Vrste hadžija
- Oni koji se odazivaju Allahovom, dž.š., pozivu i idu radi Njegovog zadovoljstva,
- Oni koji idu na poziv šejtana,
- Oni koji nisu u mogućnosti otići na hadždž, kojima stoji žal za hadždžom i koji duhovno obilaze i posjećuju sveta mjesta.
Oni koji idu radi Allahovog zadovoljstva, pripremili su se još prije polaska. Pare su im halal, hrana im je halal. Nemaju pri sebi tuđih hakkova, niti rade sa haramom. Nijjet im je Božije zadovoljstvo, a cilj im je hadždž.
Iako zvuči čudno, ima onih koji odlaze na hadždž na šejtanov poziv. Ovo se obično odnosi na one koji idu na hadždž iz drugih razloga, a često je to trgovina.
Hadždž kao vrelo Božijeg obilja i bereketa
Hadždž ne poznaje položaj, rasu, boju, jezik… On zbližava muslimane. To je ibadet kojim se oni Bogu, dž.š., zahvaljuju za tjelesno i duhovno zdravlje i materijalno bogastvo. Hadždžski odredi se obavljaju oko i na Uzvišenom mjestu koje u sebi sakriva vječito more Božije dobrote. Tamo se ulijevaju rijeke Allahove milosti na kojima čovjek nalazi tajnu dobrote. Zikr je jedinstven put prepoznavanja Allahovih dž. š. znakova i poštivanje istih. Čovjek tada osjeća Allahovu Uzvišenost. Nema drugog puta osim hadždža, da robu takvu želju ispuni. Čovjek prevali ogromnu udaljenost da samo jednom udahne tamošnji zrak, koji ga ispuni duhovnom srećom i blagostanjem. Velika je sreća samo se naći u tom uzvišenom mjestu.
Posjetom mubarek gradovima Mekki i Medini, dobija se veliko obilje svetih tajni. Vidjeti gdje je vahj došao, gdje se islam rodio i proširio, gdje je živio Muhammed, s.a.v.s., bez sumnje je velika sreća. Čovjek se za vrijeme hadždža nađe u različitim poteškoćama, ali ih sve prebrodi strpljivo i s ljubavlju. Da nema te strpljivosti, čovjek be se u nekoj teškoj situaciji priklonio šejtanu, i pomislio, „Zašto sam ja uopće ovdje došao?“, i bio bi lišen oprosta i obilja blagodati. Koliko god da teško savladati poteškoće, oprost je ipak veći. Svjestan da je to put do oprosta, čovjek će sve poteškoće i muke savladati s ljubavlju.
Kroz teškoće i brige, svakim udisajem i izdisajem hadžija misli na budući svijet. Kod kuće on ima svega, a nema ničega. Tamo nema ništa, a ima svega.
Na hadždžu je čovjek u svom unutrašnjem svijetu. Na tim mubarek mjestima čovjek nipošto ne smije biti nestrpljiv i nepravedan. Prema svakome treba biti prijatan i svakog ugodno gledati. Ni s kim se ne smije prepirati i svađati. To je strogo zabranjeno. Ne treba trošiti suviše vremena na jelo i piće, niti na kupovinu. Tamo je svaka sekunda veoma vrijedna. Ne treba puno spavati, ni jesti. Odjeća mora uvijek biti čista. Često se treba kupati. Stalno se treba truditi da stekne oprost grijeha. Tamo treba iskoristiti priliku za obilje ibadeta. Nakon toga, ako Allah, dž.š., bude htio, hadžija će se naći u moru Božije milosti.
Razumijevanje obaveze hadždža danas
Po nekom nepisanom pravilu Bošnjaci obavljanje pete islamske dužnosti, još uvijek, ostavljaju za period nakon šezdesete, dok se dovoljno ostari i uozbilji kako se ne bi davala šansa za nova griješenje i prijestupe jer po onom starom “hadždž valja čuvati“ a nakon šezdesetih, valjda, po toj logici, ostaje manje vremena i manje mogućnosti da se griješi te će se ostati čisto nakon obavljenog hadždža i tako preseliti u okrilje Allahove milosti. Nešto se u takvom promišljanju polahko i mijenja ali ne dovoljno dobro i brzo. Kao da se prije odlaska na hadž može griješiti, kao da se prije odlaska na hadž čovjek ne treba kloniti i čuvati svih radnji koje ga na bilo koji način odvode na stranputicu.
Vrijeme izvršavanja temeljnih islamskih dužnosti određeno je punoljetstvom i zdravljem. Svako neopravdano neizvršavanje ili odgađanje izvršenja bilo koje od pet islamskih dužnosti podrazumijeva odgovornost i kaznu. U slučaju obavljanja hadža vjernik uz zdravlje mora posjedovati i potrebna materijalna sredstava za odlazak na hadž i sredstva kojima će se izdržavati članovi njegove porodice u njegovom odsustvu. Nigdje se za obavljanje hadždža kao pete islamske dužnosti ne preferira potpuna zrelost životne dobi ili bolje reći starost. Kod Bošnjaka susrećemo one koji su zdravi i posjeduju potreban imetak ali smatraju da još uvijek nije došlo vrijeme za hadždž ili one koji bez obzira na zdravlje i imetak i ne razmišljeju o odlasku na hadž pravdajući to činjenicom da ima prečih stvari od hadždža. I jedno i drugo su pitanja koja zavrjeđuju širu brigu islamske zajednice za ove probleme kao i potrebu širenja i prezentiranja ideje i fenomena hadždža sa nivoa svijesti pojedinca na nivo džemata i zajednice.
Svi osjećamo potrebu za Allahom. „Hrlimo mu umom i srcem“, ali neophodno je da mu se dođe i nogama. A te noge, bolje je da su mlađe i zdravije. Hadždž predstavlja obavezu u kojoj ljubav prema Gospodaru kroz emocije, riječi i djela dostiže savršenstvo. Hadždžom čovjek sebi daje šansu za blizinom i susretom sa Stvoriteljem. To su dani kada sve naše ovosvjetske obaveze bivaju negdje pokopane. Sve naše svakodnevne želje, stremljenja i prohtjevi – hoćemo li stići, hoćemo li zakasniti, hoćemo li uspjeti prije drugih, hoće li nam promaći neki prestižni društveni status ili pozicija, putovanje, susret, sastanak, honorar… negdje nestanu ili nam ne naumpadaju. Hadždž i sve teškoće i odricanja koje sa sobom nosi, troškovi i izdaci su materijalna sredstva koja se ulažu da se oslobodi ovih preokupacija, da se srce posveti svome Stvoritelju i da se probude osjećaji o istini ove bliske blizine Allahu Uzvišenom.
Trenuci provedeni u ibadetu u haremu Poslanikove džamije i u neposrednoj blizini Kabe donose sa sobom osjećaje koji se nikada neće moći iskazati niti napisati.
Hadždž je i ljubav. Vjera je u biti ljubav. Tavaf je za zaljubljene. Oni u njemu ne nalaze napor i opterećenje, već prijatan dijalog. Sa iskustvom hadždža lakše se hodi kroz svakodnevnicu dunjaluka jer si svjedočio da je ljepota, beskraj, konačnost, istina i blizina negdje drugdje. I stoga, zašto ne priuštiti sebi te drage trenutke čim prije, ako možemo!
ZAKLJUČNA RIJEČ O HADŽDŽU
Svevišnji Bog dž.š. sam može da odlikuje nekoga ili nešto između ostalih osoba i stvari. On je jedini vlastan da učini nekoga ili nešto svetim i časnim. On je sveznajući i On pri tome ne pita nikoga. „Kome Bog daje, ne pita čiji je sin“, veli i narodna poslovica.
Allah dž.š. je učinio Muhameda, Ibrahima, Musa-a, Isa-a, Nuha i mnoge druge najčasnijim ljudima, svojim poslanicima, odlikovao je neka vremena između ostalih, a nekim mjestima opet dao svetost i čast kao Mekki i nekim okolnim mjestima, osobito Kabi, Mekami-Ibrahimu itd.
Hadždž je, dakle, ustanova koja potječe još od vremena Ibrahima a.s. Arapi su je sve do Muhameda a.s. brižljivo čuvali, samo su joj tokom vremena svojevoljno koješta dodavali ( idole i dr. ). Islam je ono osnovno zadržao, odnosno obnovio, ukinuvši ono što je svojevoljno dodavano.
Nije lako prodrijeti u sve tajne Božijh odredbi. Mi možemo uvijek razmišljati i tražiti smisao njihov, ali nikad nećemo potpuno moći to shvatiti.
Hadždž nam pruža vrlo mnogo koristi ako mi to htjednemo i znadnemo koristiti.
Mekka je rodno mjesto posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda a.s., u njoj je sinula prva zraka Islama. Zbog toga i zbog Kabe koja je u njoj i spomenika Ibrahima a.s., zatornika poganstva, Islam je nju učinio središtem i zbornim mjestom svih svojih sljedbenika, koji su mogućni da se tu sastaju, bez obzira iz kojeg su kraja svijeta. Tu treba da se oni upoznaju, raspravljaju i dogovaraju o svojim vjerskim i svjetskim potrebama, te poučavanju u onome što bi im inače ostalo nepoznato.
Pohodeći veliko svetište Kabu, koja ima časni naziv „Bejtullah“ (Božija kuća), čovijek zapravo zaboravlja na sve ovosvjetske slasti i tjelesne užitke, ostavlja svoj dom i porodicu, prijatelje i poznanike i odlazi Svevišnjem Allahu na poklonstvo, posvećuje se Njegovoj molitvi, čisti svoje srce i dušu i postaje Bogu odani i prekaljeni vjernik – mu“min. To on sve čini na Božiji poziv, i ako to postigne, on je sretan, jer se riješio grijeha, a Bog dž.š. će ga još posebno nagraditi. Naravno da ovo važi samo za one koji iskreno i radi Božijeg zadovoljstva obavljaju hadždž, a ne formalno, jer tada nema nikakve koristi od njega.
Hadždž nam pruža divnu sliku opće jednakosti svih ljudi, Njegovih robova, pred Uzvišenim Stvoriteljem svjetova, kroz cijelo vrijeme obavljanja hadžskih obreda. Nema tu razlike između bijelih i crnih, gospodara i njegova sluge, vladara i običnog seljaka, siromaha i bogataša, svi su zamotani u bijele čaršafe, a svi moraju na isti način vršiti odredbe hadždža i čuvati se zabrana. Najveći učenjak i najveći neznalica, pobožnjak i griješnik, plemić i obični čovjek, svi stoje pred Gospodarom svjetova pa Mu se mole za sebe i za svoje potrebe, naročito za oproštenje grijeha.
Hadždž nam donekle daje makar i blijedu sliku Sudnjeg dana kada svi ljudi ponovo ožive, te goli, bosi, gologlavi iskupe se na odrđeno mjesto da pokažu račun za svoja djela pred jedinim i najpravednijim Sudijom velikim Allahom.
Hadždž daje najbolju priliku Božijem robu da posvjedoči potpunu svoju odanost, poslušnost i predanje svemogućem Gospodaru, Stvoritelju svega, što se naročito i traži od svakog čovjeka , roba, koji sve što je On zapovjedio vrši skrušeno, znajući da u svemu tome kao i u onom što je On zabranio ima opravdan razlog, koji čovjek nekada ne može ni dokučiti.
