4.4 C
Gornji Vakuf
Srijeda, 21. Februara 2024.

Sjećanje na legendarnog komandanta: Goran Čišić ničega se nije bojao

Gornji Vakuf je gradić u srednjoj Bosni, čiji su stanovnici bili pod žestokim višemjesečnim udarima Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske u posljednjem ratu u našoj zemlji. Vakufu je nakon dugotrajnih ratnih operacija i proglašenja Prijelaznog općinskog vijeća u septembru 2001. godine dodat još i naziv Uskoplje. Nažalost, to je i danas, 17 godina poslije rata, podijeljen grad. U Gornjem Vakufu su uglavnom Bošnjaci, a u Uskoplju Hrvati.

Bosanske gazije

Zbog nevjerovatnog otpora i hrabrosti branilaca ovaj grad je zaslužio epitet herojskog. Jedan od najvećih heroja odbrane Gornjeg Vakufa je i legendarni komandant diverzanata, “zlatni ljiljan”, rahmetli Goran Čišić.

Komandant koji je pronio glas hrabrih i nepokolebljivih bosanskih gazija širom napadnute BiH, poginuo je u operacijama za oslobođenje susjednog Donjeg Vakufa u selu Podripci 20. decembra 1994. godine.

Kako danas živi porodica rahmetli Gorana Čišića, pitanje je koje smo postavili njegovoj supruzi Hasibi (53). Dočekala nas je u porodičnoj kući, tik uz plahi Vrbas, na putu za gornjovakufsko naselje Vrse, uz bosansku kafu, hurmašice, domaći sok, porodične albume, sjećanje na početke, zajednički život s Goranom i njihove dvoje djece, Sanjom (32) i Mensurom (29).

– Bio bi danas sigurno presretan da sa svojim preživjelim saborcima obilježi Dan Armije RBiH, za koju je dao svoj život. Jednostavno, ničega se nije bojao, a pomogao bi svakome. Iz kuće bi svoje odnio da bi drugome učinio dobro djelo. Bio je neobično hrabar i znam da su pričali da, gdje god se pojavi sa svojom jedinicom, unese sigurnost. Narod ga je volio – kaže u jednom dahu Hasiba Čišić.   

Na margini društva

Goran, peto od ukupno desetero djece svojih roditelja, inače rođenih Mostaraca, koje je linija života zaustavila u Gornjem Vakufu, dva puta je ranjavan prije pogibije. I dva brata su mu poginula u ratu, a jedan je umro prirodnom smrću. Njegova majka je izgubila nogu, a jedna sestra bila ranjena u gornjovakufskom ratnom paklu. Uz to, njihova imovina u naselju Trnovača potpuno je zapaljena.

No, i pored svega, i porodica rahmetli Gorana Čišića danas je na društvenim marginama. Hasibi je posebno žao što se više ni osnovna škola u Gornjem Vakufu ne zove “Goran Čišić”, a nosila je poslije rata nekoliko godina taj naziv. 

– Ipak, radujem se što se jedna ulica na ulazu u Sarajevo zove po mom mužu. Postoji i Udruženje boraca “Goranovi” i planinarsko društvo koje nosi ime moga supruga, i oni se zaista sjećaju Gorana, idu i na pohod na mjesto Goranove pogibije svake godine. Obilaze nas. Jedno vrijeme, dok država nije plaćala ništa za “Zlatni ljiljan”, obilazili su nas i ispred Organizacije porodica šehida, a kada smo počeli dobivati novčane prihode na ime “Zlatnog ljiljana” moga muža, prestali su dolaziti. Iz Općine nas niko nikada nije upitao kako živimo. Doduše, nisam nikada ništa od njih ni tražila. Moja djeca nisu dobivala ni općinske, ni šehidske, ni bilo kakve druge stipendije – uz uzdah govori Hasiba.

Ponosna na djecu

Hasiba Čišić ponosna je na svoje dvoje djece, koje je praktično sama izvela na selamet. Sanja je završila Medicinski fakultet i trenutno je na specijalizaciji, a Mensur je pri samom završetku, također Medicinskog fakulteta, smjer radiologija.

– Bilo je teško na početku, ali kada su djeca hairli, sve je lakše. Slušali su me, preuzela sam sve obaveze, koje bi rješavao Goran da je živ. Hvala Bogu ni s čim se nisam napatila – kaže Hasiba.

Na kraju naše posjete pridružio nam se i sin Mensur. Upravo se vratio s otkrivanja spomen-obilježja u Borovoj Ravni povodom 20. godišnjice od formiranja Armije RBiH. Mensuru je pripala čast da ga otkrije.

Uredništvo
Uredništvohttps://gornjivakuf.com/
Udruženja za informisanje X MEDIA
Zadnje dodano
Povezane vijesti