U gradu od srebra
Suzama smaragdnim se
Opisuje
Vasionama horeći
Jecaj!
Smaragdne suze
poput rijeka,
što po mojoj zemlji plove,
u jedno ušće svakog jula vode,
Da opomenu,
Da rasplaču,
Da umile sve one
Što o bolu nepreglednom
Već godinama
Od tog jedanaestog jula
Pronose istinu
Da postoji
grad
U dušama ovim
Što
Povazdan
Srebrom zvoni,
Pati,
Traga,
Pamti,
Vrišti,
Jeca!
I srca pod smaragdnoj
Vesti
U nove pohode sjećanja
Predvodi!
A tuge su se goleme i
Pod maramama bijelim svile
pod gnijezda prazna,
Bez čeljadi svoje,
Kao kada se sviju ptice,
Svaka prešućuju slova Gorčinova,
A iz svake se kao iz dubine rijeke,
Šumore o nečovječnosti jednog trenutka
Neispričane priče.
Njihove uvode, zaplete
Slutimo iz svake latice
A jedanaest ih,
Iz žarišta smaragdnoga,
Iz tabuta nevinoga,
U julu,
Poput cvijeta bijeloga
Iz zemlje rodne,
Iz zemlje Bosne,
Tjeskobno,
ali opominjuće
I danas u gorčinama
Bitka svojega
Niče.
Tada smrtna
Pjevom ptice zloslutnice
Pod mehkim ćefinima
U nijansi smaragdnih nijansi
Majčinskim, sestrinskim, supružničkim
Vapajem klikče:
„Ne zaboravite grad od srebra jer u njemu
Istovremeno u jednom dahu
Neisplakanom
I čovjek i zvijer omrkne i osvane!“
A zar da tolika tuga ovoga svijeta
Smaragdnim suzama obojena,
Može da srca ne dotakne?
Krvlju iz smaragne suze ispusuje čovječanstvo
I nezaborav naše Srebrenice!
Vernesa Manov
