Samo nostalgija u koju utonem u povečerje dok sjedim uz vrelu furunu, bubnjaru iz koje poput lasera izbijaju snopovi plamene svijetlosti kroz pet-šest rupica na vratima i poput kaleidoskopa se razigraju na zidovima mračne sobe, može zatomiti žudnju za zimom u Pridvorcima.
Prepušten toj nostalgiji sjetio sam se reportaže, dnevnika kojeg sam 28. januara 2012. objavio u Avazu. Ne znam šta bih tome dodao i oduze. Što je trebalo samo je otpalo, što je ostalo to SAM JA!
“Već sam od srijede u Pridvorcima. Dugo nisam zimi bio u svom zavičaju. A ova zima me podsjetila na prave zime, s velikim snijegom iz mog djetinjstva. Sinoćnja oluja i mećava koja je zapuhala dok smo klanjali jaciju-namaz podsjetila me na zemherije i tufan koji je znao puhati dok sam pješačio svakim danom po 12 kilometara niz Lađu do škole u Voljevcu.
Pridvorci su postali gluhi zimi. Mladost odselila, a i sve je manje starih Pridvorčana. Na prste se mogu izbrojati vršnjaci mojih rahmetli roditelja. Stoga sam ujutro opet odlučio prošetati do greblja i posjetiti njihove mezarove. Greblje se nalazi zapadno od sela u sunčanom pristranku Svilina doca. Tu lokaciju, gdje se sunce najduže zadržava, odabrali su još bogumili. Tako da je greblje podijeljeno na staro, bugumilsko i novo bošnjačko.
Put do greblja zove se Porače. Nekad sam ovim putem rano tjerao krave na ispašu, vraćao ih u popaske prije podne kući. A sad ovim putem putuju samo povorke s tabutima. Dok sam hodio putem, gazeći cilac, snijeg po putu bez prtine, pobožno sam zamislio povorku s mojim tabutom na ramenima. Dakle, starim! Učeći putem Ja'sin, stigao sam do mezarja svojih deda, nana, babe i majke.
Imam osjećaj da mnogo bolji ljudi, a sigurno puno pobožniji, kojih sam se sjetio, šetajući između njihovih nišana, stanuju u greblju od onih koji žive u svojim kućama u selu. A, najbolnije saznanje je da ih mnogo više leži u greblju nego što ih živi u selu! Znam, haman da su nam sva sela takva!
Davna vremena
Već kad sam izišao iz kuće u rani sabah, vidio sam da se izvedrilo. Prijao mi je oštar i hladan zrak. Zakašljao sam se. Haman da sam se nasmijao prisjećajući se davnih vremena kad su u ova doba komšije, a posebno rahmetli Mujica, koji je puno pušio, s fenjerom u ruci, obilazili štale, pa se iskašljavali. Zvijezde na nebu su treperile iznad Kose i Tura. Tuščica ispod ćuprije je žuborila kroz kore leda. Stigao sam u džamiju prije efendje Samela. Sami smo klanjali sabah. Nije mi se ni spavalo poslije sabaha.
Pijući čaj od vrijeska, kakav nam je djeci nana pravila, čekao sam izlazak Sunca. Prvo je izgrijalo po obroncima Tura, pa Smrinja do Janjila… Iako sam bio zanijetio završiti neke poslove, čitati i pisati, prošetat ću bar do Drugičina. Prateći prtinu lovaca, primijetio sam kapi krvi na snijegu, što znači da je lov ipak bio uspješan. Omamljen ozonom i suncem, pred ikindiju sam pridrijemao u toploj sobi pored furune.
Iza akšama skupljaju se djeca u džamiji koja uče Kur'an tokom zimskog raspusta. Sve me to podsjeća na babu, sufaru, hatme, mevlude. Da, napisat ću tekst “Ko je bio moj babo”.
Krik do Mednjika
Opet lijep dan. Već sam se jednom peo na Košare sa Samelom i Hamdom. Danas ću se uspeti sam uz Jazin dolac. Košare su faktički sjeverni obronici Zec planine.. Najduže sam sjedio iznad zaleđenog jezera i sejrio okrenut licem zapadu. S desne strane sam vidio oštre obronke Vranice, tamo u daljini je Raduša, pa Makljen i Crni vrh, zatim Prenj i Čvrsnica.
Sam samcat usred planine! Pišem takvu poruku i Šametu. On mi odgovara da jednom krisnem i za njega. Krisnuo sam toliko da je eho odjeknuo do Mednjika.”
Nedžad Latić za thebosniatimes.com
