U organizaciji Udruženja boraca „Branioci grada“ Gornji u nedjelju je organizovan pohod na brda Krč, Relej i Seoce u sjećanje na poginule heroje Mahale, Gornjeg Vakufa i Bosne i Hercegovine. Ni nakon dvadeset i četiri godine, sjećanja na januar 1993. godine ne blijede, naprotiv, u ovogodišnjem pohodu bilo je više učesnika nego prethodnih godina.
Povorka u kojoj je bilo preko 500 Gornjovakufljana okupila se na Centralnom šehidskom mezarju u Gornjem Vakufu odakle se zaputila prema brdima koja su branila Gornji Vakuf, brdima na kojima je prolivena krv Mahale. Učesnici su do krajnjih odredišta išli Gradskom ulicom, pored Sahat kule pa do prve važne kote, Releja. Na ovom mjestu su članovi porodice poginulih otkrili spomen obilježje za poginule u ratu: Arman Cvijetić, Senad Čalkić, Hidajet Halilović, Samir Pilav, Hasan Saleš, Amir Topčić, Senad Škembić, Adem Kirlić, Zahid Hadžiabulić Baraba i Vlado Kuga.
Iako je bilo hladno, a btežak teren otežavao kretanje, povorka u kojoj je bilo dosta žena i djece uspješno je došla do brda Krč. To je brdo koje je branilo Mahalu. Čas historije je održao komandant čiji su vojnici ostavili živote na ovim kotama, Dževad Agić.
Na Krču su poginuli: Emir Arapović, Hasan Arapović, Smajl Arnautović, Salih Demirović, Muhamed Redžić, Nazif Hrelja, Ibrahim Hodžić, Adis Ugarak i Edhem Ribić. Nedaleko od Krča, a na Seocima su poginuli: Ismet Demirović, Jasmin Elezović, Nadir Brica i Kemal Mršić.
Građani cijele Bosne i Hercegovine su preživjeli užasne golgote rata, ali ono što je preživio Gornji Vakuf svrstava se u red čuda. Ratna linija je od stanovništva bila udaljena svega 100-200 metara vazdušne linije. U toku oružanih sukoba u Gornjem Vakufu bilo je 343 poginula borca, 810 ranjenih, 450 ljudi je prošlo kroz logore. Bila su to ogromna ljudska stradanje, a da ne govorim o materijalnoj šteti, grad je bio porušen do temelja. Četrnaest tenkova je napadalo na Gornji Vakuf, veberovi su udarali i po noći, što je ratni nonsens, grad su tukle i haubice i pamovi.