Na pitoresknom području općine Gornji Vakuf-Uskoplje, blago utisnuto u vijekove, stoje dva iznimna svjedoka prošlosti – Sahat kula i Gafića kula. Ova zemlja, oživljena pričom koja seže kroz vjekove, ponosno čuva svoje spomenike kulture, dok svaki kamen, svaki prozor, svaki ugao nosi duhove prošlih vremena.
Sahat kula, ponosno zaštićena od strane države još 1950. godine, izrasta iz tla kao tihi svjedok vremena. Njeni zidovi pričaju priču o prolaznosti i neprolaznosti, o brojnim ljudima i događajima koji su se vijekovima mimoilazili pokraj njenih visokih prozora. Sahat kula je ne samo arhitektonsko čudo, već i podsjetnik na kontinuiranu prisutnost kulture i historije na ovim prostorima.
Međutim, istaknuti dragulj kulture ovog kraja svakako je Gafića kula, duboko usađena u srce Gornjeg Vakufa. Prema dragocjenim podacima iz 1969. godine, koje nam je sačuvala Komisija Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, Gafića kula postoji kao autentični dragulj već od oko 1610. godine. U njoj teče priča o stambenoj i fortifikacionoj arhitekturi turskog perioda, isprepletana sa pričama o ljudima koji su je nastanjivali.
Smještena u Gornjoj mahali, nedaleko od Gafića duna i Gafića džamije, Gafića kula oduvijek je privlačila pažnju svojom ljepotom i mističnošću. Njeni temelji su od lijepe klesane kamene mase, s osnovicom od 6×7 metara. Dok su vjetrovi pričali svoje priče kroz prolazne vijekove, kula je čuvala svoju tajnu, svoju prošlost. Nekada je stajala u visini tri sprata, no vremenom je izgubila jedan sprat, ali ne i svoj sjaj.
Gafića kula nije samo zbirka kamenja i zidova – ona je životna priča. Iako je smatrana ukletom, ona je u sebi kroz stoljeća nosila razne sudbine i ljude. Prvobitni vlasnik, rahmetli Gafić Ragib, nije u njoj živio, već ju je iznajmljivao drugima. Legenda kaže da je objekt uklet, no to nije spriječilo mnoge da u njoj pronađu svoj dom, svoj zaklon.
Generacije su prošle kroz njen kameni prag – Gafići, Čabre, Mršići, Ždralovići, Abazovići i mnogi drugi. Iako su se ljudi pričama i vjerovanjima hranili, kula je preživjela i Drugi svjetski rat, služeći kao sklonište za one kojima je bila potrebna zaštita. Poslije rata, kula je prilagodila svoju svrhu i služila kao poljoprivredna zadruga, svjedočeći tako i društvenim promjenama koje su zahvatile ove krajeve.
Značaj Gafića kule naglašava se ne samo kroz priče, već i kroz fizički prostor. Ragib Gafić je svoje nasljedstvo predao u ruke Ešrefu Karamustafiću, a kasnije je kula pronašla svoj put do porodice Kevro, koja joj i danas daje novi život. Prilagodili su je savremenim potrebama, dok su sačuvali njenu autentičnost. Promijenjeni prozori i vrata svjedoče o životnom toku ove građevine, dok svaka promjena nosi priču o njenom neprestanom prilagođavanju vremenima.
Gafića kula, sa svojih 70 kvadratnih metara, nije samo građevina. Ona je spomenik historije, svjedok vremena, riznica priča koje su se prenosile s koljena na koljeno. Kroz prozore kule pogled puca na savremen svijet, ali i na one koji su vijekovima oblikovali put do današnjeg dana.
Dok sunce zalazi iza njenih zidova, Gafića kula ostaje, podsjećajući nas na neprolaznost priča koje se prepliću s prolaznošću vremena. Ovi spomenici kulture, Sahat kula i Gafića kula, svojom su prisutnošću i pričom nagrada za duh ovog kraja, podsjetnik na bogato nasljeđe koje se hrabro prenosi kroz generacije.
