O Captain! My captain!
Na kraju filma “Društvo mrtvih pjesnika”, učenici profesora engleskog jezika John Keatinga, njemu u čast, ustaju na svoje klupe i recituju njegovu omiljenu pjesmu “O Captain! My Captain! ” pjesnika Walt Whitmana. Profesor John Keating, fenomenalna uloga pokojnog Robin Williamsa, odlazi sretan jer su njegovi učenici položili najvažniji ispit u životu. Ispit ljudskosti. Taj film sam gledao neki dan ponovo, nakon više od trideset godina. I priznajem, zaplakao sam na kraju. J… ga, jesam, priznajem. Prvi put sam film “Društvo mrtvih pjesnika” gledao u kinu, u jesen 89’, kao bubuljičavi trinaestogodišnjak, zajedno sa mojim drugovima iz ulice, Mujo, Pirgo, Seno, Joško, Edis, u onom prijeratnom, pravom kinu, sa Sejom Zahro na ulazu, Mujom Muminovićem kino operaterom, sa Ibricom na prodaji karata, sa mojim amidžom Bakirom, sa Zokom Banjac, Dževahirom u biblioteci, a ne u ovoj splačini kakav je već odavno ovaj njihov, a ne naš, Dom (ne) kulture. Dok razmišljam o tim prošlim vremenima, filmovima, prijateljima, obrazovanju, životu, ne mogu da se ne upitam jedno jednostavno pitanje.
Gdje smo mi danas, moji dragi učitelji?
Za razliku od filmskog lika profesora John Keatinga, rahmetli Goran Čišić je bio jedan od nas, naš sugrađanin, naš učitelja i čovjek koji nas je usmjeravao, vodio, učio. Bog prvo i uzima one najbolje od nas, a ako je iko bio ljudska gromada, u onom moralnom smislu, onda je to bio Goran. Takav je bio još jedan učitelj odavdje, rođen u Sarajevu, a opet naš profesor Zvonimir Fontana, kojeg su zločinci ubili, likvidirali. Svi znaju ko ga je ubio, a opet niko ništa ne zna. Balkanska kaljuža moralnog sunovrata. Čak i ona mala fontana u centru grada, nazvana po našem profesoru Fontani, je i sad deset puta ljepša od one karikature za pranje para što je postavljena ispred Doma (ne) kulture. Pa onda, tu je još jedan učitelj, nastavnik matematike Adem Kirlić, moj nastavnik. Ljudina. Ima njih još, naravno. I mnogi od njih su poginuli, preminuli, preselili, jer da su živi i da vide u šta se pretvorio njihov grad, njihovi učenici, njihova zemlja, ne znam kako bi reagovali. Da li bi i oni spustili pogled, predali se, ili bi vrisnuli, da zemlja zadrhti i da nebo odjekuje. Ne znam. Znam samo da nas naši učitelji nisu ovako učili. Da budemo poslušnici, da kičme nemamo, da šutimo, da ne smijemo ništa pitati, da se ne bi, zna se koja stranka uvrijedila, da smo građani drugog reda u sopstvenom gradu. Da umiremo u tišini. A opet, ti naši učitelji su nas učili da mislimo svojom glavom, da kritikujemo ako imamo argumente, ali i da smo samokritični. Učili su nas da se smijemo, a danas više na ulici ne možete sresti čovjeka koji se smije. Uostalom, nekad pune ulice grada postale su ulice duhova. Izgleda da nismo ništa naučili od takvih ljudskih gromada. Od naših učitelja. Sve su prilike da smo davno pali na glavnom ispitu. Ispitu ljudskosti.
Ovih dana će biti tačno dvadeset devet godina od kada naš učitelj, Goran nije sa nama. Izvini učitelju, jer nas rat ubio nije, ali jeste mir, jesu ove zvijeri u ljudskom obliku. Prebrzo smo se u miru predali, moj kapetane.
O Captain! My Captain!
