Znate li ko je bio Saša Janez Mahtig, arhitekta, Slovenac? Ako ste stariji od četrdeset godina onda ste sigurno čuli i barem jednom vidjeli kultni crveni kiosk. Saša je idejni tvorac crvenog kioska K67, tako mu je bio pravi naziv, projektovanog 1966.godine. Kiosk je prvenstveno bio namijenjen za prodaju novina i cigareta, a onda kasnije su se u njemu prodavalo voće i povrće, cvijeće (mislim da u Zenici i sad postoji cvjećara u jednom ovakvom kiosku), fotokopirnice, parkirne kućice, brza hrana. Jedan takav kiosk, prije rata, bio je i u neposrednoj blizini fontane, odmah preko puta Vilića kuće. Tu sam prvi put pojeo “kiflu na raketu”, kako smo tada mi djeca zvali hot dog. Bilo je naravno i drugih boja kioska, ali je crvena boja kioska bila najčešća. Zanimljivo, taj kiosk je uvršten u njujorški Muzej moderne umjetnosti. Ti kiosci, te zaobljene kutije sa nadstrešnicom su bili bajka na trotoaru, kod starijih ljudi su budili nostalgiju, kod mlađih radoznalost.
Piše: Feđa Gudić
I još nešto, crveni kiosk K67 dobio je nedavno i svoju lego verziju. Kad mi ne cijenimo svoje, očito postoje neki drugi ljudi, u nekim drugim državama koji znaju pravu vrijednost, pa makar to bio i jedan običan kiosk.
Balkanski gradovi gube svoj identitet zbog divlje privatizacije i bezobzirnog kapitala.
Zato danas više nemamo crvenih kioska. Nažalost, ti kiosci su već odavno izumrli kao što su umrli i gradovi u kojima su bili. U našoj kasabi/varoši samo su dva kioska preživjela. Istina, nisu crvene boje ali su kiosci. Jedan je u varoši, u samoj blizini nekadašnje osnovne škole Ivo Lola Ribar, na početku Omladinske ulice, (danas se ona drugačije zove, ali za mene je ona bila i ostala Omladinska ulica), imamo jedini kiosk u gradu gdje se još uvijek mogu kupiti novine, cigarete i stripovi. Stipicin kiosk. Drugi kiosk, zbog čega sve ovo i pišem je Suljin kiosk. U mahali, šestoj. Kod Sulje možete naručiti “kiflu na raketi,”, iliti hot dog, sendvič i hamburger. Minimalizam upakovan u retro stil. Vidite, Suljin kiosk je fantom slobode, starac iz Štulićeve pjesme koji umoran zaspe i više se ne probudi, i jedino za čime žudi je da umjesto blaženstva i raja vidi zoru kako rudi i sunce starog kraja. Taj kiosk je posljednji mohikanac koji bije unaprijed izgubljenu bitku, romantičar i buntovnik bez razloga. Suljin kiosk je dječak na novom biciklu. Nasmijan i sretan.
On kao da je ispao iz neke druge dimenzije. Suljin kiosk je mahala u malom, nasmijana i namrgođena istovremeno, pa ne znaš kad će šta prevladati, mahale duha, starinske, usporene, mudre, mirišljave, duhovite, načičkane dječurlijom, mahale u kojoj svijetle kandilji u predvečerje, u kojoj se avlije poliju vodom iz šlaufa i pometu brezovom metlom. Mahale u kojoj moj rođak pušta pjesmu Riblje čorbe sa tek otvorene džamije prije rata, mahale koje, nažalost, skoro da više nema u gradu koji odavno ne postoji. Zato je taj kiosk toliko važan. Nije to samo kiosk, to je način života. Krik normalnosti.
Suljin kiosk nije crven, niti ima broj 67.Suljin kiosk je bijeli. I zove se Queen. Jedini Queen kiosk u galaksiji. “A Kind of Magic” kiosk.
Ako ne razumiješ, ne mogu ja tebi objasniti šta je to.
Kao da vic objašnjavaš. Ili kontaš ili ne kontaš.
Neka se drugi ne uvrijede, nemam tu namjeru, naravno, ali Queen je dimenzija koju mnogi ne razumiju. I u muzici i u kiosk filozofiji. To je vibra nekog drugog vremena, u kome su se ljudi družili zato što su željeli a ne zato što su imali neki interes. Vremena kad su se ljudi gledali pravo u oči i kada je data riječ bila svetinja. Vremena nekih dobroćudnih ljudi. Možda i preuveličavam ali ne mnogo, i to dobro znate. I ne mora vam Suljo biti drag, ali morate poštovati Queen i mahalu. Suljin kiosk je duh iz Aladinove svjetiljke, kao dobri prijatelji kad se nađu na kafi, oni koji šute, uživaju u tišini i mirisu kafe. Jer ne mora se baš sve komentarisati. Mahalac, šestak, zafrkant. E to ti je, prijatelju, Suljin kiosk. Queen.
