Cesta koja povezuje Prozor Ramu sa Butrović Poljem i Konjicom smatra se prirodnom granicom između Bosne i Hercegovine. Međutim ono “i” bi moglo stajati samo na Menjiku, jednom zavoju na toj cesti koji se nalazi između sela Gliba i Pridvoraca.
Ova cesta, što od Prozora do Konjica vodi preko Menjika, sagrađena je još u vrijeme austrougarske vlasti. Tim tadašnjim makadamom izvozila se šuma iz bogate Bosne u siromašnu Hercegovinu. Bjelinu nekadašnjeg prašnjavog makadama odnedavno je zamijenio asfalt. Nema više velikih kamiona iza kojih se dizala prašina diljem “granice” između Bosne i Hercegovine.
– Nema više ni šume, jer šumski predjeli koji se mogu vidjeti sa Menjika izgledaju jezivo opustošeno. Sva šuma je isječena. Na kosama i uzvisinama se vide samo krš, granje i panjevi – objašnjava nam Samel Smajić, imam džamije u Pridvorcima.
Svađa zbog vode
Kad se iz Prozora dolazi na Menjik s lijeve strane se vidi vitka bijela munara sa dvije šerefe koja strši iz sela Pridvorci. A ispred, na samoj cesti prema selu Jurići, izgrađena je nova kapelica sa zvonikom u sklopu kompleksa Etnoselo Remić. Mještani sela Jurići su katolici, a u Pridvorcima žive muslimani, oko 350 njih. Samo u podne, tačnije u 12 sati, na Menjiku se uporedo čuje i zvono sa obližnje kapelice i ezan sa munare. I to je jedino što se javno miješa u živote komšija Bošnjaka i Hrvata. Niko iz Pridvoraca neće strancu reći ništa o komšijama iz Jurića, niti će neko iz Jurića komentarisati mještane iz Pridvoraca.
Mještani oba sela ne kontaktiraju jedni s drugima. Muslimani izbjegavaju proći kroz Juriće, a katolici kroz Pridvorce. Ako je neko pomislio da takvo što ima korijene u ratnim sukobima, prevario se. Inače, Menjik je bio između borbenih položaja boraca HVO-a i Armije Republike BiH.
-Svađa je nastala zbog vode kada je vlasnik Etno sela Radovan Remić, koji je doselio u Juriće iz zapadne Hercegovine, htio odvesti vodu koja se nalazila s onu stranu Menjika gdje se nalaze njive Bošnjaka. Došlo je do fizičkih sukoba zbog kojih je policija morala intervenisati. To se desilo prije pet godina i još se vode sudski sporovi po tom pitanju – govori nam Smajić.
Mara sa Menjika
A, u neka ne tako davna vremena komšije su se veoma pazile. Priča o pokojnoj Mari sa Menjika bila je ilustracija nekadašnjeg suživota muslimana i katolika.
-Mara je 1960-ih bila krčmarica i u njenu usamljenu krčmu na Menjiku svraćali su kamiondžije koji su vozili balvane, seoske lole, skitalice i seoski učitelji. Tvrdilo se da je Nedeljko Bilkić, inače Bugojanac, ispjevao njoj pjesmu “Ima jedna krčma u planini”- priča nam Smajić.
Pošto Mara nije imala konje ni vola, već samo magarca i nekoliko koza, Bošnjaci iz Pridvoraca su joj orali njive, kosili i dovlačili sijeno. Ali ni Mara nije ostajala dužna.
-Uzvraćala je komšijskim poštovanjem. Priča se da je Mara dolazila i u džamiju u Pridvorcima na mevlud koji se učio pri dušu nekim pridvoračkim domaćinima – priča Smajić.
Umrla je Mara, makadam je zaliven asfaltom… Kao što je i nekadašnji život na Menjiku zaliven šutnjom. A Menjik, kao ono “i” između Bosne i Hercegovine samo je u prirodi takav.
Nastala je pjesma o krčmarici Mari
U jednom razgovoru sa novinarima Nedeljko Bilkić je objasnio kako je nastala pjesma “Ima jedna krčma u planini”.
Čuvena “Krčma“ nastala je davne 1968. godine na mojoj turneji po Bosni. Na Komaru je naš muzički karavan zastao da se odmori i popije kafu. Sa nama je bio i Miroslav Čonkić. Fasciniran ambijentom i lijepom Marom koja nas je služila, na parčetu papira, bukvalno je za pet minuta napisao čuvene stihove: „Ima jedna krčma u planini, vide joj se svijetla noću u dolini. Ko to pali svijeće i po krčmi šeće, to je lijepa Mara, kći starog krčmara“. Te riječi su mi se dopale i poslije turneje napisao sam muziku za tu pjesmu, a čuvena Radojka Živković uradila je aranžman – rekao je Bilkić.
Faktor.ba
