Amna Brica, je šesnaestogodišnjakinja iz Gornjeg Vakufa, koja svoje emocije najbolje izražava kroz pisanje. Svake godine svoju tugu zbog žrtava u Srebrenici pretoči u novi tekst.
Srebrenica!
8372.. Dugo godina ćemo se sjećati ovoga broja.
Dugo godina u našim očima živjet će slika uplakane majke i ubijenog djeteta.
Zar ne znaš čovječe koliko je težak današnji dan, ovaj 11.juli.
Srce da ti pukne od jecaja i tuge.
Odzvanjati će Srebrenica.
Ali šuti, danas samo šuti.
Sjeti se onih čiji se život davno ugasio.
Nije lahko početi priču o zemlji suza.
O zemlji kojoj je uništeno toliko toga.
Uništeni su snovi, mladost i nade.
Ali Srebrenica živi. Živi i danas, svaki bijeli nišan svjedok je da je živa.
I reci mi sada čovječe, zar je majka zaslužila da svake godine živi u nemiru, da traži kosti svoga djeteta. Da nema sna i da čuje samo krik njenog najmilijeg.
Reci mi čovječe je li dijete dužno da danas šapuće na očevom tabutu, da tiho plaće i sićušnim rukama grli svoga babu?
Šta ti je bolan dijete krivo, da ga odvojiš od roditeljske ljubavi, od sretne mladosti.
Zar da cijeli život živi u sjećanjima?
Stoljećima će odzvanjati jecaj, bol i patnja.
Stoljećima ćemo imati sliku uplakanih očiju i krvavih dana.
Niko nije htio da čuje, a čulo se.!
Itekako se čulo.
Čuo se vrisak do neba, čula se molitva, čuo se plač tek rođenog djeteta i suze uplašene majke.
Ne možeš ovo zaboraviti. Nema te presude ni dokumenta koji će vratiti osmijeh na zauvijek tužna lica.
Od tada, od tog prokletog genocida, ljudi žive u snovima i nadama da će jednoga dana sresti svoje voljene, ali ne onako ranjene i krvave već nasmijane i sretne.
Do tada će im u snovima trčati u zagrljaj, tražeći spokoj u nekome ko ih sretan s neba posmatra.
Zaborava nema. Živjet će slika ubijenog djetinjstva i mrtve sreće.
Živjet će bijeli nišani, a tako će živjeti i Srebrenica, jer bar pod zemljom čuva mrtve generacije. Od male bebe do starog djeda.
Čuvaj se Srebrenico!
Danas se ovdje umire da bi se živjelo.
