Farzila Prijić ima 76 godina i živi sama u gornjevakufskom naselju Jagnjid. Sa petnaestak godina se udala i izrodila je petero djece. Dvoje djece su kao djeca preminuli, a sin Suad je svoj život dao za odbranu domovine u proteklom ratu. Iza njega je ostao sin u kolijevci i priznanje Zlatni ljiljan. Najstariji sin Abdulah, poznatiji kao Đelo i kćerka Suada su izbjegli u Ameriku i tamo izgradili živote. Farzila je poslije ratnih zbivanja zapala u depresiju, što zbog gubitka djece, što zbog udaljenosti od ostatka porodice.
– Pala sam u depresiju, živjela sam za pozive u inozemstvo, kad sam se mogla čuti sa djecom. Ubrzo nakon završetka rata sam i ja otišla u Ameriku i tamo sam živjela 12 godina. Čuvala sam svoju unučad, vodila ih u školu i pazila dok su im roditelji na poslu. Kada su odrasli, ja sam se vratila u Bosnu, ovdje mi je ljepše- kaže Farzila.
Najviše vremena provodi u bašti ispred kuće i brine se o svom cvijeću, to joj je , kaže, razonoda. Tokom Ramazana pazi da namaz obavlja u džematu, pa iako joj je mekteb podalje od kuće, ide na svaki namaz osim sabaha.
– Vjera me održava u životu, i ne dopušta da me obuzmu crne misli i da tugujem. Znam da je sve što me zadesilo od Boga. Klanjam, učim Kur'an na latinici, jer arapsko pismo ne znam. Idem u džemat na namaz, sa svojom jetrvom Fatom, a svaki iftar me ona i djever Kemal zovu kod sebe. Ne daju mi da sama iftarim- dodaje ona.
Farzila kaže da ne osjeća samoću, jer ima fin komšiluk i djeverovu porodicu u blizini, pa su uvijek zajedno. S obzirom da je najstarija u porodici, poslije Bajram namaza, svi članovi njihove šire porodice Prijić najprije dolaze kod nje na bajramluk, pa onda svi zajedno obilaze ostale.
– Puno volim Bajram, jer svi zajedno dođu ovdje meni, svi me poštuju i obiđu me. Nisam usamljena, družim se sa komšilukom, imam svoje cvijeće i vrijeme mi prolazi- zaključuje jedna od najstarijih stanovnica sela Jagnjid.
