Amna Brica, je sedamnaestogodišnjakinja iz Gornjeg Vakufa, koja svoje emocije najbolje izražava kroz pisanje. Svake godine svoju tugu zbog žrtava u Srebrenici pretoči u novi tekst.
SREBRENICA
Ispričat ću vam priču o Srebrenici. Sigurno ste već čuli sve o tome. Čuli ste da su tu suze i sječanja osnovni motivi. Čuli ste da su tu najtužnije majke. Čuli ste da je to besana zemlja. Čuli ste da tu nema dječje radosti. A sigurno ste čuli i za onaj broj “8372”.
Postavite sebi pitanje kuda ide ovaj svijet kada su se na tako divlji način istrgnuli ljudski životi.
Je li ovako počinje mir?
Da li ovako prestaje rat?
Kada utihne buka oružja a do neba se čuje majčin vrisak.
Od tada vrijeme kao da je stalo. Svakim danom gledaš smrt u oči. Ali ovog 11.jula ne možeš a da ne zaplačeš kada ugledaš tu sliku.
Je li vam srce na miru kada čujete jecaj majke na mezaru? Osmijeh malog djeteta kada pronađe kosti svoga babe, a onda ih suzama okupa? Je li vam srce na miru kada vidite kako sestra doziva brata, kako mu priča da nema smiraja otkada nema bratske ruke?
Je li ti srce na miru prokleti čovječe?
Kakav si to kada si tako smjelo ugasio djetinjstva i prekinuo živote?
Za tebe krvniče, oprosta i zaborava nema.
Ti znaš, oholi silniče, da je Srebrenica tvoj poraz.
Reklo ti je to lice djeteta dok si mu život oduzimao. Živo je to dijete, ali ti to ne znaš. Živa mu je duša i osjećaju je oni koji se uplakani na sedždi mole.
Ne halalite ljudi život bez sunca i radosti.
Ne halalite iščupanu dušu i otvorenu ranu.
Ne halalite osušena usta i noći bez sna.
Ne halalite kuću bez živog ognjišta, smijeha i mladosti.
Ne halali majko što ne znaš ko je više mrtav. Ti majko, što dunjalukom kosti djeteta skupljaš.., ili on, tvoj sin, dječak srebreničke kaldrme od bijelih nišana skrojene.
Na crnoj zemlji prkosno stoji mladić, u tišini osjećajući govor duša koje ne umiru. Tu gdje oni stadoše za stopama blistavim, prati im tragove. Nada se nekom boljem sutra. Nadajmo se svi da će se pronaći i posljednja kost mrtvog čovjeka i da se ovo nikada i nikome ne ponovi.
Srebrenica živi i danas. I živjet će još dugo godina. Dok bezdušni smrtnički umovi svakim danom sve više gube nadu, Srebrenica ostaje. Ostaje kao najveći pokazatelj onoga: ,,Ovdje se umire da bi se živjelo.”
Pomoli se danas čovječe, ne daj zaboravu ovaj zločin jer nema te presude koja će vratiti neki normalan život, disanje punim plućima i radost majke.
Nema te politike koja će vratiti ubijeno dijete.
Sjećanja nikada neće izblijediti. Hiljade bijelih nišana danas su podsjetnik da nikada ne smijemo zaboraviti.
Živa je i živjet će zauvijek, moja, tvoja i naša Srebrenica.
