Tradicionalnim pohodom na brda iznad grada, danas su Gornjevakufljani evocirali uspomene na krvavi januar 1993. godine.
Nakon učenja Fatihe na Centralnom šehidskom mezarju i kraćeg govora imama džemata Gornja Mahala, Jasmina Hamzića povorka se zaputila prema Strmici (Releju), Krču i Seocima. To su tri brda iznad Gornjeg Vakufa na kojima su vođene presudne bitke između Armije RBiH i agresora HVO i HV.
Januar 1993. godine je bio mjesec u kom su dobro naoružane agresorske snage svim silama, jakom artiljerijom i brojnom pješadijom udarili na Gornji Vakuf. U tim herojskim bitkama, na lokalitetu Releja, najprije je život 13.01.1993. izgubio Hidajet Halilović, dok su na istom lokalitetu 19.01.1993. godine živote izgubili Arman Cvijetić, Adem Kirlić, Zahid Hadžiabulić Baraba i Vlado Kuga.
Uprkos jakom vjetru povorka u kojoj je bilo dosta žena i djece uspješno je došla do brda Krč. To je brdo koje je branilo Mahalu, a Mahala je branila Gornji Vakuf.
Na Krču su 22.01.1993.godine poginuli: Arapović Emir, Arapović Hasan, Arnautović Smajl, Demirović Salih, Redžić Muhamed, Hrelja Nazif, Hodžić Ibrahim i Ribić Edhem (Civilna zaštita), te Emin Pidro koji je poginuo u putu do Krča. Istog dana živote na Seocima izgubili: Demirović Ismet, Elezović Jasmin, Brica Nadir i Mršić Kemal. To je dan kada su branioci izgubili brda, ali odbranili grad. Tog dana je srušen san o stvaranju Herceg Bosne. Naime, UZP-ovska vojska je tog januarskog dana napala iz svih mogućih artiljerijskih sredstava, cilj je bio da se ovlada Gornjim Vakufom i spoji sa Novim Travnikom i Vitezom. Potvrda ovih navoda je došla lično od predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana koji je u 23.11.1993. godine održao sastanak sa generalom Hrvatske vojske Jankom Bobetkom i ministrom odbrane Republike Hrvatske Gojkom Šuškom. „Gospodine ministre i gospodine general mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojnički neuspjeh. Ministar ti znaš i sam da danas je i jedan od supredsjedatelja pitao u tom sklopu da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fjasko.“, naružio je svoje egzekutore predsjednik Tuđman. Četiri dana ranije na Krču je poginuo Adis Ugarak.
Na lokacijama spomen obilježja odlomke iz zbirke pjesama Amile Muminović „Zapjevaj Bosno iz inata“ čitala je Fatima Hadžiabdić.
Kao i prethodnih godina i ovaj put odličan organizator pohoda je bilo Udruženje „Branioci grada“.
Građani cijele Bosne i Hercegovine su preživjeli užasne golgote rata, ali ono što je preživio Gornji Vakuf svrstava se u red čuda. Ratna linija je od stanovništva bila udaljena svega 100-200 metara vazudšne linije. U toku oružanih sukoba u Gornjem Vakufu bilo je 343 poginula borca, 810 ranjenih, 450 ljudi je prošlo kroz logore. Bila su to ogromna ljudska stradanje, a da ne govorim o materijalnoj šteti, grad je bio porušen do temelja. Četrnaest tenkova je napadalo na Gornji Vakuf, veberovi su udarali i po noći, grad su tukle i haubice i pamovi, a stanovništvo je bilo izloženo stalnim snajperima HVO i HV. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće odbrane, koje su pravosnažnom presudom Međunarodnog suda u Hagu, proglašene zločinačkim su na nedužno stanovništvo Gornjeg Vakufa poslali oko 9.000 kg eksploziva u tzv. Krmačama, podvodnim bombama napunjenim sa 250 kg eksploziva, te dodatnim mirođijama poput eksera, gelera i sličnog. To je količina eksploziva isporučena iz samo jedne vrste ubojitih sredstava. Gornji Vakuf je bio sravljen sa zemljom, postao je simbol uništenih, ali odbranjenih gradova.
