Nakon što je iz štampe izašao novi roman autora Arifa Hadžiahmetovića, Rubac i pet zlatnih dukata, objavićemo jednu od dvije recenzije, koje se nalaze u Arifovom novom romanu.
Recenzija, koju potpisuje Kenan Zekotić:
Nakon što nas je dva puta u prošloj godini obradovao romanima ” Učiteljica Ankica i bijele vunene rukavice ” i ” Isprepletene životne sudbine “, Arif Hadžiahmetović nastavio je svojim tempom pisanja. Rezultat njegovog upornog rada je i treći roman ” Rubac i pet zlatnih dukata “.
Tri romana u dvanaest mjeseci, veliki je zalogaj za mnogo veće pisce, a kamoli za jednog bravara, jer je to Arif po struci.
Zaista za pohvalu.
“Rubac i pet zlatnih dukata “, nosi u sebi jedno vrijeme od doba Kraljevine Jugoslavije pa do danas. Priča kreće iz jednog hercegovačkog mjesta, gdje bogati trgovac Mehmed-aga sa svojom porodicom početkom Drugog svjetskog rata napušta zauvijek svoj kućni prag da bi sačuvao svoj i život svoje porodice.
Opstaje samo zahvaljujući snalazljivosti i novcu koji je imao.
Poslje duge četiri godine sakrivanja po hercegovačkim goletima, kamenjarima, konačno nalazi svoj smiraj u jednom bosanskom selu nadomak Donjeg Vakufa.
Tu upoznaje domaćina Vejsila koji mu nudi dom svoga brata dok se ne snađe. Autor detaljno opisuje krajolik u koji je došao i njegove domaćine, a posebno drage ljude u kojima je ponovo našao dašak dobrote za koju je mislio da je izumrla. Valja napomenuti da se Mehmed do rata u Hercegovini bavio trgovinom koju je nasljedio od svoga oca. Od nečega je morao živjeti. U trgovini se odlično snalazio, ali nije imao uslove ni novac da pokrene posao, jer je ostao bez svega. Planove je imao, ali ih nije mogao realizovati, sve do jedne noći, kada mu je hanuma Zlata dala, umotani zeleni rubac.
Taj rubac je otvorio jedan novi put Mehmedovoj porodici.
U njemu je bilo pet zlatnih dukata.
Pet dukata za koje niko nije znao osim hanume Zlate.
Od tih dukata Mehmed je ponovo pokrenuo trgovinu, i to zahvaljujući dobrom i plemenitom trgovcu Stevi iz Donjeg Vakufa.
Njihov život je krenuo nabolje.
S vremenom su kupili kuće u Bugojnu i na sarajevskoj Ilidži. Valja napomenuti da su djeca stasala u zrele ljude i krenula svojim putem. Najstariji sin, Edhem, nakon služenja vojnog roka, odlazi iz Pule u Njemačku sa svojom izabranicom.
Taj dio priče autor opisuje besprijekorno. Kada o tome budete čitali, vjerojatno ćete osjetiti šta je život i njegov smisao te koliko zaista on vrijedi.
U priči koja je zaista emotivna, dirnut će vas život Vere i Beče, srednjeg Mehmedovog sina. Priča je izuzetno nostalgična. Nosi u sebi poruke o drugarstvu, ljubavi, patnji, boli i dobročinstvu.
Kao čitalac, zapitat ćete se jesu li opisani događaji stvarni ili je sve fikcija. Nećete to moći odgonetnuti, jer priča vas jednostavno nosi iz stranice u stranicu, sve dublje i dublje, u njemu dušu koja će se na kraju romana otvoriti i konačno zatvoriti u mjestu u kojem će se sva porodica naći.
Mene kao čitaoca ovog vrijednog djela fascinira stil kojim autor Arif Hadžiahmetović jednostavno i iz srca gradi ovaj roman. Posebno me raduje ta njegova ogromna energija koju posjeduje u sebi.
ENERGIJA KOJE, OČITO, IMA DO NEBA.
Nekada mi treba nekoliko dana da napišem obično pismo ili mail, a on to tako jednostavno uradi i napiše za godinu dana tri romana.
To je za mene nevjerovatno, a znajući da je osoba koja je oboljela od PTSP-a te da ima još desetak dijagnoza, ja mu se divim.
Znajući dobro njegov život, kroz šta je sve prošao, njegovo iskustvo, njegov odgoj, a pogotovo njegovu odgovornost i preciznost, nimalo ne sumnjam da će nas ubrzo iznenaditi još jednim romanom.
Stoga vam kao neko koje pročitao ovo vrijedno djelo, čiste duše i topla srca preporučujem da pročitate ovaj, kao i sve Arifove romane, ako ih niste dosad pročitali.
Ubrzo će doći vrijeme kada ćemo uči u godine i samo tražiti trenutak i kutak gdje ćemo imati svoj mir i ono što nam dušu odmara, a najbolji ljek za dušu je dobro štivo, pogotovo ono koje nas vraća u neka stara, dobra vremena o kojima nam autor najbolje govori.
Kenan Zekotić, dipl, iur
Curtiba, Brazil.
