Znate li ko je António Manuel de Oliveira Guterre? Ne znate, nije ni čudo, većina ljudi ne zna, što je i razumljivo. Pomislite, onako na prvu, možda je glumac, ili neki pjevač, tik toker, možda i nogometaš sa Pirinejskog poluotoka ili nešto slično.
Nije.
On je mnogo veća faca od glumaca, pjevača, influencera pa čak i od super preplaćenih nogometaša. Nisam rekao da je popularniji od njih, nije, nego da je veća faca.
Piše: Feđa Gudić
António Manuel de Oliveira Guterre je sedamdeset četverogodišnji Portugalac, i najvažnije od svega taj čovjek je generalni sekretar Ujedinjenih nacija. Znači, glavna faca u UN. I njegova riječ ima težinu. Uvijek je bilo i biće, “nije šta se kaže, nego KO kaže”, a António Guterres, je na sjednici UN koja je održana prije par dana rekao:
“Važno je također priznati da se napadi Hamasa nisu dogodili u vakuumu. Palestinski narod je bio izložen 56 godina zagušljive okupacije. Vidjeli su kako njihovu zemlju neprestano proždiru naseljenici i preplavljenu nasiljem, njihovu ekonomiju ugušenu, njihove ljude raseljene, a domove porušene. Njihove nade u političko rješenje njihove nevolje nestaju”, kazao je Guterres.
António nema plašt, nema supermoći, ne može letjeti, niti gledati kroz zidove, ali ima ljudskost a to je izgleda danas najrjeđa supstanca na svijetu. Biti čovjek, biti na strani onih koji su godinama ugnjetavani, dehumanizirani, protjerani.
Za ovako nešto da se kaže u zgradi UN generalni sekretar Ujedinjenih nacija mora imati srce. Da ne kažem da mora imati i nešto drugo. A Guterres očito ima i jedno i drugo. Za razliku od mnogih, i država i pojedinaca. Budimo iskreni, moralni limun Bliskog istoka svijet je davno iscjedio. Od tog morala ostali su samo zidovi i bodljikava žica u pojasu Gaze.
I zato, samo zbog ove četiri rečenice koje je rekao u UN, Guterres bi trebalo da dobije ulicu u svakom normalnom gradu na svijetu. Ne i na Balkanu naravno, jer ovdje su odavno svi pod trajnim sihrama u ludnici otvorenog tipa. Mi odavno prvo čujemo na kojoj strani je komšija, da bi mi bili na drugoj strani. Inat će nam dohakati. Zato je António Guterres moj heroj. Čovjek koji je dao direktan odgovor čitavom svijetu, bez okolišanja,bez poltronstva, bez uvijanja, bez licemjerstva. Rekao je samo istinu i ništa više, ali reći istinu u svijetu laži je najveći čin herojstva.
Znao je António dobro šta će biti kad izgovori ove četiri rečenice u mikrofon UN. Znao je on da će njegova izjava biti prenesena od svih glavnih medija na svijetu.
Znao je da će istina najviše zaboljeti one koji je preziru, jer za takve ljude, istina je rak rana. Mogao je i on prikloniti se jačoj strani, ići linijom manjeg otpora, ako ništa manje bi ga glava boljela. Ali nije, a to i jest odlika velikih ljudi, bez kompromisa da kažu ono što većina nas govori sebi u bradu, mrmlja, skriveni i od sebe i od drugih. Jer ono što je najbitnije mi na Balkanu prešutimo, ili izgovaramo tiho, da nas niko ne čuje. Ne, i Antonio. On što je imao, to je i rekao, na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Prva reakcija Izraela na govor Guterres je da se odmah uvedu vize za UN dužnosnike. I, naravno, da Guterres podnese neopozivu ostavku. Ma nemoj. Da nemate možda i neku muzičku želju. Ironija je kad postaneš neko koga si prije mrzio, a izgleda da je to slučaj sa odabranim narodom. Golda Meir, bivša premijerka Izraela, jednom prilikom je rekla, ” Nakon holokausta jevreji imaju pravo da rade šta god hoće “. A onda se sjetim moje nene rahmetli Fatime koja je znala reći, “možeš sine kako hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš”. Narodna poslovica, a one su brutalne, i ne griješe.
E zato je António Manuel de Oliveira Guterres moj heroj, superheroj sa ljudskošću umjesto licemjerstva.
“Niste im nanijeli zlo, ali oni vama jesu…
I sad vas mrze zbog toga”
Dostojevski
